PRINCEZA NA ZRNU GRAŠKA ~ JEDNOSTAVNA, ISKRENA ~

Bijaše mladi kraljević koji se naumio oženiti. Upoznao je brojne princeze, ali ni jedna nije zadovoljavala njegove kriterije. Nakon svakog traženja uvijek se vraćao kući sam. Jedne kišne noći na vratima dvorca začuje on jasno kucanje. Otvori ih i ugleda lijepu mladu ženu, mokru do kože, koja se predstavila kao princeza.

Kralj i kraljica odluče joj dati prenoćište, no kraljica, sumnjičava, ipak odluči dodatno provjeriti (možda) samozvanu princezu. Stavi zrno graška na krevet u gostinjskoj sobi i prekrije ga sa 20 pernatih prekrivača. Sljedeće jutro u vrijeme doručka, na kraljičino pitanje‑zamku kako je spavala, princeza se otvoreno požali na "izbočinu" u krevetu zbog koje cijele noći nije mogla usnuti. Plemenita roda, bila je tako finih osjetila da je osjetila i tako malu neravninu veličine zrna graška. "To je prava princeza", zaključiše kralj, kraljica i kraljević. Mladić je zaprosi, uskoro se vjenčaše i nastaviše živjeti u sreći.

..............

Bajka Princeza na zrnu graška temelji se na starom narodnom predanju, a obradio ju je i prvi zapisao Hans Christian Andersen 1835. U modernoj obradi bajke, koju je dala Wendy Paris, u prvi se plan stavljaju moralne i ljudske vrijednosti mlade žene. Bila je senzibilna, otvorena i iskrena, bez uvijanja je kazala što joj se ne sviđa, kako se osjeća u konkretnoj situaciji. Igrala je samu sebe. Prije kucanja na vrata, imala je dovoljno vjere u svoje vrijednosti, znajući da će one sjati i u sivilu kiše, bez ikakva dodatnog dokaza svog plemenitog porjekla. Nije se pretvarala ni pokušavala biti ugodna; njezina iskrena molba za pomoć i negodovanje u običnoj životnoj situaciji ukazivali su na otvorenu ljudsku dušu.

Ne cenzurirajte i ne prilagođavajte svoje ponašanje, želite li biti duboko sretni! Što ako i dobijete neku željenu izvanjsku stvar, a ostane praznina. Bitne su unutarnje vrijednosti čovjeka, one odlučuju o sretnoj vezi i karijeri na poslu. Eto, da je kraljević kraljevnu odbio, da ju je odbio još i netko drugi, to još nisu dokazi o nevrijednoj osobi. Kako je napisao Victor Hugo, autor velikih romana Zvonar crkve Notredame i Jadnici : "Najveća je sreća taj osjećaj da smo prihvaćeni, poštovani i voljeni zbog nas samih, točnije, unatoć nama samima. ... I vi ste nečiji ideal, i držite se osobe koja vas smatra idealom..."

Goran Tudor