Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gdje završavam ja, a gdje počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto…zajedničko svima nama.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.
Postoji jedna posebna, rijetka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti: Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima,…
Moji ljudi imaju isto osjećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu mijenjati, ali to osjećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.
Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomiješaju zauvijek, čak i ako nismo zajedno. Kao da smo neke boje koje se lako miješaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje koje se rastvaraju pomoću svjetla.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.
Postoji jedna posebna, rijetka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti: Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima,…
Moji ljudi imaju isto osjećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu mijenjati, ali to osjećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje.
Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomiješaju zauvijek, čak i ako nismo zajedno. Kao da smo neke boje koje se lako miješaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje koje se rastvaraju pomoću svjetla.
Nebojša Jovanović
Нема коментара:
Постави коментар