Potpuno aprilski

Nikada ne krivi nikog u svom životu. Dobri ljudi će ti darovati radost. Loši ti poklone iskustvo. Oni najgori te nauče lekcijama… a od najboljih ti ostanu uspomene. Sve je stvar slagalice. Samo se treba odmaći da jasno vidiš sliku.

*

Živimo u svijetu lažnih potreba. Kad god pobahatiš u trgovinama i nagomilaš robu po ormarima upoznaj se sa još jednim paradoksom. Već odavno svjetska glad postaje komična… tako se dešava da ima više voća u šamponima, nego na trpezi mnogobrojnih porodica. Ako samo jednom prestaneš, odlučiš da se otmeš „gladi sitih“ primitivnost iz umova modernih “građana” neće pobijediti.

*

Uvijek preuzmi odgovornost za ono što izgovaraš… ali nikada ne možeš biti odgovoran za ono kako te drugi razumiju.

*

Strijela može biti ispaljena samo kada se povuče nazad. Što dublje povlačenje, to joj je let duži, a udar u metu precizniji. Samim tim, kad te život uvlači u probleme i povlači za ramena, ne valja gubiti fokus… nastavi da ciljaš, nešto će te katapultirati naprijed. Nije nebo bez granica, već tvoj um. Zato ne posustaj od onoga što bi volio da radiš… svijet grade sanjari, ne oni što barataju (sa) činjenicama.

*

Društvo uči da budemo tolerantni prema otrovnima, a netrpeljivi spram različitih. Nikad se ne plaši ako prekidaš komunikaciju sa ostrašćenim i bandoglavim prijateljima, rođacima, kolegama i poznanicima… čim te njihovo prisusutvo tjera na neprijatnost i nelagodu, stomak te uči da blokiraš otrove. Pa makar ostao sam. Isto tako, ne bježi od onih što su samo drugačiji, jer vidiš da svi trče od njih… Poslušaj stomak i ostani. Ispruženih ruku. Pa makar opet stajao sam… nekom drugom ćeš pomoći da izađe iz promaje.

*

Ako poslušamo nauku, svi smo predodređeni da budemo tamnooki. Ali, nekih 10.000 godina ranije, kod čovjeka koji je živio blizu Crnog mora dogodi se mutacija i pretvori braon u plave oči. A od ovih se kasnije izrodiše još ređe – zelene. Ako si kojim slučajem od ovih „povremenih“ i imaš sjaj u očima one boje koju nauka ne priznaje, zadatak ti jeste da obasjaš oko sebe sve, pa makar tamne mozgove imali. Nije se zalud priroda pomučila s tobom. Budi kavaljer i izađi na dvoboj sa garavim dušama.

*

Ako niste od onih kojima se dešavaju sretne slučajnosti… tvorite sebi mogućnosti ništa manje dobre.

I molim te, prestani da pretvarš glupe ljude u poznate. To više ni kamen ne može podnijeti. Sve se operuta do bizarnosti.

*

Vrijeme liječi sve nepravde i rane… samo mu treba dati vremena.

*

10% svih konflikta se odnosi na sukob mišljenja… čak 90% nastaje zbog povišenog ili pogrešnog tona.

Mržnja je prouzrokovala sve najveće probleme kroz istoriju razvoja čovjeka… ali nikada nije riješila niti jedan. Ti i dalje misliš drugačije?

*

Zvučalo vam sve ovo konfuzno? Otkriću vam razlog… krajem aprila se gomilaju zvijezde padalice. Drevni narodi su smatrali da svaka od njih nosi nasumičnu misao, toliko divnu i potrebnu da mora promijeniti svačiju suštinu. Vrijeme kada se o svemu raspravlja i raspreda. Otud i ovoliko svakojakočega u tekstu… samo da zagrebe tvoju sposobnost da razmišljaš smisleno i blagorodno. Dobar način za ugođaj… a opet, bez pravog užitka.

*

I na koncu… nasmiješi se, ne posjeduješ baš sve probleme ovog svijeta. Mislim da ti ide dobro… jer radiš najbolje što umiješ, sa onim čime raspolažeš.

Milisav S. Popović

Klinovi

Takav smo narod, čekajući.

Modifikovani da konstantno budemo u neriješenom statusu. Život nam se završi a da ne znamo ni da li smo početaka imali… bilo kakvog, osim rođenja. Previše “svetih ratova”, važnih bitaka… toliko puno pozajmlјenih bitnosti koje nemaju smisla. Postadosmo lјešnici u lomilicama grdnih zabluda.

Napuštamo svijet sa grčem u neizlajanim vilicama. Sa nerazrađenom dušom što je sitnu kilometražu prešla.

Ovdje i oni sa šezdeset godina čekaju da im mladost počne.

To drugi ne poznaju, drugi druge brige briguju… Ima naroda sa malo vode i hrane, a onda i onih koji mnogo toga imadu ali im fali više svega. Mi, ovdje… mi smo drugačiji, kao pauza između stihova – kad se trag muzike naslućuje, ali ostaje nevidlјiv ušima. Za hronike neće biti šta da se kaže kada jednom odemo… iako smo imali glasa, iako smo umjeli svašta nešto što drugi nisu, i to na sijaset lјepših načina. Jedno ipak nismo znali – kako srušiti zidove što smo podigli u glavama.

* * *

Moriturismija (moriturism) – bolni osjećaj da ćeš proći i nestati. Da su godine što su prohujale bile tako bitne, a doživlјavao si ih kao generalnu probu pred nešto što nije imalo premijeru… osjećaj o finalu, a da nisi prošao kvalifikacije. Jer si se zagubio u čačkanju.

Postoje pitanja, koja treba čuti. Odgovori će ti ispričati kako si i kakav si…

1. Da li radiš ono što zbilјa želiš?
2. Živi li te život, ili ti živiš njega?
3. Koliko si sebi obećanja dao, a zaboravio?
4. Jesi li pronašao ono što si kanio?
5. Kad si se zaustavio?
6. Zašto si stao?
7. Imaš li nekog do koga ti je stalo?
8. Da li si dozvolio sebi da budeš dobro?
9. Jesi li strahove razbio?
10. Znaš li da nema reprize?
11. Znaš li da je sve za lјude?
12. Možeš li bolјe?
13. Da li si stradao?
14. Zašto nisi ustao?
15. Kad si ranjen, zašto se nisi oporavio?
16. Pamtiš li dobre duše?
17. Zaboravlјaš li zle?
18. Koliko si namjerno druge povređivao?
19. Da li si postao bolјi čovjek?
20. Šta si sve očekivao?
21. I, šta se dogodilo?
22. Gdje je sve ono što si?
23. Da li si nevidlјiv postao?

* * *

Šta nas je učinilo ovakvim? Nekoliko drskih kolaca što su se zabili kroz um, pa prošli kroz srce do tabana. Tako su nas klinovi zaustavili i za kamen zakovali. Zovu se:skiamahija – borba sa izmišlјenim neprijatelјima (rat sa sjenkama); okiolizam – užas zbog sopstvene nevažnosti i nodus tollens – shvatanje da priča tvog života više ni tebi samom nema smisla.

Kad na ona pitanja gore odgovoriš, nešto će iz tebe da se pomjeri… Biće to prvo krivlјenje sidra. Za onog ko klinove odlomi stiže nagrada… Liberozis – istinski intimna želјa da brineš manje i ne više o svemu; da stisak na dršci života makar zamalo opusti, da prestaneš da se osvrćeš nakon svakog načinjenog koraka… Želјa da životu priđeš igrivije, da se isplešeš dok traje… da budeš u vazduhu, licem među slobodnim pticama.

U suprotnom, zaspaćeš sa solјu na usnama… sa gorko slanim imenom anemoia. Ona čudna nostalgija za vremenima koje nikad nisi doživio, niti imao.

Svi prerano odu, čak iako su u godinama… odu jer nisu razvili sabaizam. Obožavanje zvijezda kroz osjećaj da si dio svemira.

Ali ti nemoj. Hodaj i pleši sa živima i mrtvima… ima toliko kilometara koje treba preći dušom i očima. Prepun je svijet raznih početaka… budi stih, ne pauza… otpočni sebe – prva si stanica. Izađi iz statusa. Traj, sve do kraja trajanja.

Milisav S. Popović