Geografija duše

U većini slučajeva kada se pomene duša, čovjek lagano dodirne mjesto ispod grla, na udolini ka grudima. Svijet je tako nesvjesno prihvatio konvenciju da se kolijevka ljudske srži nalazi, nigdje drugo, već na varovima između pluća i meke kože. Doduše, niko u potpunosti nije znao zašto. Nauke koje se bave anatomijom nisu umjele da odgonetnu enigmu “predjela na samom uzmaku od srca”. Za njih je to i nadalje samo “prazan prostor” unutar tijela.

Objašnjenje se nalazilo na drugoj strani – u pričama o nastanku prve civilizacije. Po legendama, trčali smo rajskim vrtovima i pili vodu sa izvora što daruje besmrtnost. Duše nisu bile učaurene u nama, već su slobodno disale. Obično bijahu u obliku ptica, a nerijetko su se javljale i u drugim životinjskim formama. Ali uvijek su hodile blizu svog gospodara.

Kad je narod morao da napusti vrte blaženstva i sađe na grešnu Zemlju, raspuklina između dva svijeta se toliko sažela, da su samo ptice uspjele da se provuku kroz nju i svom silinom udare u čovjeka. Od udara u grudi, ostao je prorez koji je podijelio lijevu i desnu stranu našeg bića.

Ako nekog ko je umio da voli (do mjere u kojoj krv ključa i na ledu) zamolite da vam ocrta obrise duše po tijelu, te konture će opisati nešto nalik raširenim krilima… Kada ste srećni, vedrina se širi poput jakih zamaha, a tokom patnje podmukla bol se svije i udara sa lijeve strane – nalik srčanom ritmu. Tako se tvori gnijezdo tjeskobe. 
Nije ga toliko teško razbiti – samo treba vremena.

Spartanski vojskovođa Aetos, čuven po snazi i dobroti, pored žena silno je volio i svoju vojsku. Razvio je doktrinu da svaki helenski bojevnik mora imati saborca nalik bratu… Te spone su i učinile da Sparta sačuva moć mnogo duže nego što istorija uistinu pamti. Ono što dodaje mrvu elegičnosti ovoj priči jeste i saga (već zamrla) koja kaže da je Aetos posjedovao dušu toliko veliku, da su krajevi tih krila izbijali iz njegovih moćnih leđa. Jedan od ranjenika (Kozma), kog je izvukao iz rijeke Eurotas – sažalivši se na njegove suze – proburazio ga je olujnim kopljem odmah nakon što se po oporavku osovio na noge. A onda je pozvao ostale divljake… Izdaja koja je u smrt odvela svu Aetosovu djecu i silnu vojsku.

Ova priča je poslužila kao osnov dobrog dijela izučavanja ljudske svijesti i različitosti u emotivnim skeletima koje nosimo.

U profilisanju se sindrom Orla (što u prevodu i znači Aetosovo ime) odnosi na posebno duševno stanje u kom čovjek na tuđe emocije odgovara još jačim. Ili narodskim riječima rečeno: kada poklanjate više pažnje čeljadetu zbog toga što vas prosto voli (ili, pak, smatrate da vas voli). Scenario koji nikada nije dobra donio.

Valja opipati reljefnost sopstvene duše, jer ta geografija često umije da bude nazubljena. Još ako ste kojim slučajem Aetosovo čedo, treba se držati poznatih dolina… ne zalaziti do tuđih olujnih vrhova – ma koliko otuda stizalo svježine.

Kozma je u današnjem svijetu daleko moćniji od Orla – sve je prisutniji i izgleda do zla boga ranjivo (bilo da je u formi žene ili muškarac). Širi opačinu na “meleman” način. Svi smo mi kadri da povremeno gledamo očima od lažanog šećera, glumimo zaljubljene poglede, ostavljamo bijeli trag na tamnoj pozadini… ali Kozmina djeca to rade najbolje.

Četiri velika toma su napisana o “Aetos sindromu” (na žalost, još neprevedena kod nas) – ali malo ko će uspjeti da zbilja shvati o čemu se radi, ako mu duša izbija poput krila. Vjerovatno će ukapirati na sopstvenoj koži… kad bude volio više nego što treba.
Adekvatnost je uvijek najbolja mjera. Znam, pitaćete, a kako biti adekvatan u emocijama. Tako što ćeš srcem zagristi usnu kad krene da dušu nekome obeća.

* * *

Svi mi nosimo istražene i neistražene zemlje i neba – nekad je prosto milina saznavati kakva je geografija duše u nama – te koliko golemo može biti kada svoja krila pozajmite onima čija su polomljena. Ali topla mora ne treba uranjati u svačije rane – neke od njih zatruju pritoke od kojih si sazdan.

Zato se treba čuvati opsenarskih igara. Današnjica je i te kako puna naizgled treperavih magija – takve čari najčešće žele pejzaže iz tuđih riznica. Spartanci su smatrali da ljudi koji nemaju snove, ostaju gladni za tuđima.

Čak i onda, kada se svi znaci i iskre roje poput zvijezda sa kozmanskih usana i lete put tvog pogleda… sklopi oči… proći će.

Tvoj orao će uginuti ako ostaneš bez kompasa.

Milisav S. Popović