Lijepa krv – Daibhid

Često kažu “krv nije voda”… niko da oslušne Škote i zaurliče “bliska krv je najteža od svih otrova”. Crnogorska rodbinska mitologija se zasniva na ranama, gnoju i ćutanju. Svaka familija odnjeguje nekog divnog ko postane rob životima okolnih sukrvnika. A tradicija pokoravanja ide toliko daleko da čak nalaže da i djeca “žrtve” postanu “nasledno žrtvena generacija” – sve zarad koristi okota stričeva, tetaka, ujaka i šire rodbine. Škoti i za takve ljude imaju ime – Daibhid.

Po legendi, Daibhid Eildih bješe najdivnija kći cara, čije je blago oteo Bog šume. Za sobom je ostavio trag dragulja i bisera, pa je Eildih sama zalazila u mračne četine i donosila kući koji grumen da ogromna gomila sestara i braće nastave da žive u izobilju. Ne samo da je sve teže bilo pronaći zaostale mrve blaga… no je divna kći jednako uzorno morala čistiti i obraze i podove osionih prvosrodnika. Krila je njihovu opačinu pred narodom… sakrila tako i svrhu sopstvena života. Bahatost ostale careve djece prema njoj bješe epski priređena u velikom spjevu “Daibhid Maruna Ejl”, otkrivajući koliko jedno stvorenje “zarad mira u kući” umije da podmetne leđa i vrlo brzo postane lešina koja prstima nabira haljine grdnim sestrama, i priprema čorbe gadnoj braći. No, prema legendi, smrt je uze prije ostatka rođaka… i nestade održavanog mira, hrane i maženja. Imala je Eildah svoju djecu, no ujaci, tetke, stričevi, ujne i strine počeše da im nameću “maminu obavezu” i ištu nakaradne usluge. Žrtvenost se samo preselila sa mrtve golubice na jedva živuće ptiće…

Vrijeme prolazilo, pa jednog od najgorih dana robovanja, djeca divne mati utekoše u tamne šume… Makar ono troje što preživješe golgotu slugovanja rodbini. Tamo ih Bog, isti onaj što blago onda od cara uze, prihvati i nahrani. Ispričaše mu bosi klinci priču o rođacima i smrti majke – koju od carevne pretvoriše u sluškinju. Ovaj se umah rasplaka, a potom i zamah rasrdi. Posla Ente (vojsku od drveća) da razore izopačeni dvor. Tamo zatekoše zadriglu djecu raskoćenu iz utroba pokvarenjaka… i pojedoše ih, krckajući im kičme i stopalne kosti. Grdne tetke, gadni ujaci, škrbave snahe, vonjave strine i gulikožni stičevi padaše niciče gledajući kako im potomstvo nestaje u čudovišnim zalogajima. A onda Enti i njih prezalogajiše… Potom se božanstvo pojavi na kraju gozbe i uveza njihove duše za korjenja duboka… kako nikad ne bi ni primakle Edenu (mitskom obliku raja). Djeci lijepe Eildihe, onoj kukavnoj trojci, vrati blaga i skloni krošnje da vide sunca i reče “krv je bolest koja se kod milosrdnih poput smole prima… imali ste sreće da vas šuma zaštiti, ali sad vam kažem, bliska krv je najteža od svih otrova. Vodite računa da vam svuda okolo bude puno drveća”.

Ako ste spoznali sebe u krajevima ove priče… znajte da kolone Daibhida u ovom trenu, čiste glib i peru prezimena mnogih ovdašnjih kuća. Atak na takve žrtve je konstantan… samo da se vrat ne ispravi i leđa ne pronađu naslona. Daju vam da njegujete bolesne, da sahranite mrtve, da čistete, prepirate, kuvate i držite tuđi obraz sjajnim… a potom se goblini od rodbine, na grobovima pojave, da uzmu preostali slad – što od nasledstva ili uspomena.

Morate znati, ako posjedujete ono što se zove “lijepa krv”, zariće vam u vene sisaljke najbliži vampiri, i tjerati da lučite snagu i trpljenje, da zadoje svoje (uglavnom mlitave) mišice.

Dobri moj narode, postoje među vama oni koji nose prokletstvo Daibhida… ne nadajte se da će vaše muke ili žrtva (darovana porodicama) biti spoznata, priznata ili hvaljenja… čak očekujte proklinjanja i salve grudava od gada, vaših najbližih koji su utekli tokom teških vremena. Neće vam priznati nikakav prosuti kilogram snage, bujice plača… ili istrošenu čapru koju je pretukla samotna strava. Takvi se vrate lijepoj krvi – kad se tegobna priča okonča – da vam prerežu grkljan i rastoče njedra. Jer, treba ukloniti milosrdnika… zarad prostog uklanjanja traga.

U jednom dijelu epa, Eildih kroz suze pita sestru i brata “Bojite li se grijeha, koliko sam vam zarad svega vašeg, svoje dala… koljena izdrala, oči oslijepila i grudi isjekla?”… a oni joj udare dva šamara i prozbore “O kakvom grijehu si se našem ti spotakla?! Naše duše su mirna livada, nego idi ispravi gomilu zgužvana satena i zgotovi jela… gladni smo”. Tako je i presvisla, u grču… potpuno čista.

Ako si od loze Daibhida, ne nadaj se i u priče da će protuvama tegoban san da zasmeta… ili neki nemir poremeti srca. Ako je za tebe nanošenje grijeha najveća od svih mogućih kazni i nevolja, znadi… tim takvim oko tebe, grijeh je ništa drugo do mliječna namirnica.

Tvoja, lijepa krv, nikad neće prestati da privlači demona… čudno, jer smo tako gusto šumovita domovina.

Milisav S. Popović

Jeo bih Te - Hugsteizam

Egoizam. Svako li ga danas nosi, a? Stav o sebi toliko luksuzan da ne vrijedi prebijene pare. No, nije on toliko ružan – ima jednog daleko grđeg rođaka. Da li ste čuli za hugsteizam? Stanje teškog samolјublјa. Onaj koji ga posjeduje ne cijeni nikoga, a ako je u prilici, bez ustezanja će baciti druge pod kopita. Ovdje govorimo o obliku nekontrolisanog sebelјublјa koji za posledicu ima unakažen karakter – gangrenozan u svim živućim kanalima. Takvi su nosioci čiste zlobe, a svjesni toga nisu. Ubjeđenja su da su savršeno skrojeni, pa čak i da dobro čine. Prema slovu nauke najvještiji su manipulatori – zloupotreblјavaju emocije, zloupotrijebiće situacije (uvijek). Praktikovanje sebičnih interesa je za njih stvar božanske propovijedi. Ubijediće te da ono što njima treba mora postati tvoj cilј… Nije važno koliko će njih na putu stradati, sve dok je “aranžman uplaćen”.

            Hugste egotizam bi u prevodu značio najveći, nedosežni, vrhunski egoizam. Porijeklo fraze “hugst” je iz afričke govorne regije… njome se obilјežavalo nešto što je “golemo” u proporcijama.

            Hugsteizam je kroz istoriju obično vezivan za one koji su bili vladari. Rijetki i privilegovani pojedinci što su sebe proizveli u viševažne, velevažne, neophodne. No, kako se ulazilo u moderno doba, kuga samolјublјa se spustila međ obični svijet. Tako danas, u zavisnosti od civilizacijskog razvoja, više od sedamdeset prokletih procenata stanovništva Evrope može da se pohvali da su ovladali tehnikama hugsta. Posmatrati poredak, lјude i pojave isklјučivo iz “svoje perspektive” je generalno pogrešan ugao gledanja… hugsteovci ne samo da u tome ne vide manu, već mu rado pribjegavaju (“svijet je onakav kako ga ja vidim – svi ostali griješe”). Nјihov kompleks više vrijednosti je upotpunjen i “spasitelјskim ubjeđenjem” – intimno vjeruju da su mesije poslate međ lјude. Skoro pa bogovi.

            Naravno da ne postoje studije ili validna istraživanja o prisustvu hugste egotizma kod nas i naših naroda. Naravno da nikome nije teško da i bez rezulata shvati da se ogromna većina tako ponaša. Od prodavačica, taksi vozača, portira, kurira, konobara pa do “intelektualnijeg staleža” lјekara, političara, profesora, psihologa – svaka od nabrojanih kasti je prepuna hugsteovaca. Pazite sad ovo: prema jednoj od teorija, teški egoizam se pojavlјuje u doba izobilјa (kada hranu koju jedete ne morate loviti, ili noćiti pod golim nebom gladni) – te da olakšavanje egzistencije neminovno vodi do stvaranja pihtijaste mase od šmoklјavih naroda u kojoj će svaki pojedinac (u)misliti da je najvažniji… dok će im ramena biti sve tanja, noge kraće, stomaci širi i izbačeniji. Za svega nekoliko godina, ovo učenje je neslavno propalo… jer, nacije koje su zbilјa pošle stepenik iznad u raspoloživom bogatstvu, povećali standard stanovništvu – doživjele su upravo suprotno, hugste je rapidno opadao. Ljudi su postajali odmjereniji, lјubazniji, uviđajniji.

            Onda se pojavila druga teorija – vele da iluzija superiornosti nastaje kod onih naroda što su prošli teške egzistencijalne krize, prelomne istorijske momente u kojima su morali da rade mnogo toga čega su se kasnije stidjeli. E, tu smo već na nekom tragu. Ako i zanemarimo (a ne moramo) cijelu prethodnu rečenicu, ostaje nam stid kao valјan verifikator. Ovo duševno stanje (stid, sram), ako se pravilno ne artikuliše, kanališe – vremenom počinje kod nosioca da pušta očnjake… Onaj koji se vremenom stidio sebe, a nije terapeutski socijalizovan, pred sobom ima više mogućih loših izbora. Jedan od tih grdnih staza je i odlazak u ralјe hugstu. Najgori su savjetodavci, sa unakaženim sistemom vrijednosti. Vode najpraznije živote, opet puni stremlјenja.

            Hugsteovci intimno vjeruju u to da sva moguća zadovolјstva, korisnost i dobra moraju da pripadaju “meni”. A kada bi ih pitali “zašto?” – odgovor bio bio jedini mogući… “zato”. Ne zanimaju ih potrebe drugih – ni za stoti dio stotinke ne razmišlјaju o pomoći ugroženoj osobi. Hugste sa sobom nosi tri oblika egotizma: psihološki – ubjeđenje da čovjek po prirodi mora da postupa onako kako njemu najbolјe odgovara;izokrenuto etički – ne smiješ biti srećan zbog tuđeg uspjeha, treba zavidjeti i učiniti sve da “uspješnog” zatreš; minimalizam u razmišlјanju – ništa na svijetu bijelom ne smije biti smetnja tvom razvoju, sve svesti na samo svoje potrebe, svijet je tu zbog “mene”, “nikako zbog drugog.

            Ova, nova stvar, zapravo je staro štivo. Znate vi dobro s kakvim se lјudima svakodnevno srijećete. Čitajući kolumnu shvatili ste da krvno možda i pripadate plemenu hugsteovaca. Zbog toga nikada srećni ne možete biti. Bolјeće vas tuđe egoistično ponašanje, u najvećoj mjeri jer ne dozvolјavaju da ispolјite svoje.

            Nikada nećete moći da liječite druge od egotizma. Ali sebe? Možda, ako udavite samolјublјe u najhladniji vir. Koža će istina biti naježena… ali misli široke. Previše ih igra ulogu kralјa na zemlјi u kojoj dvorova nema dovolјno. Šta fali biti skroman šetač po dolovima? Bolјe nego kasirka sa kompleksom Sofije od Iskona… Nјu to svakako mnogo jače izjeda nego vas njena nelјubaznost.

            U mraku svojih soba jecali su i Bonaparta i Stalјin… iako su pokorili svijet.

            Gladi nemaju granica… ali stomak ima.

            Svako prejedanje se eventualno izriga.

             Samo ti nastavi da rilјaš…

Milisav S. Popović

Tragom hermelina

U hladnim predjelima Evrope živi stvorenje besprekorno bijele dlake. Varljivije od auroreborealis… u skrivanju spretnije od roja pahulja kad se u snijeg ustale. Obožavali su ga kao što danas obožavaju paunove… ili dosadne labudove. Među dvorjanima i plemenitom gospodom kružilo je naočito zvanje – hermelin mu ime nadjenuše. Zbog “čistote” i porijekla titule nisu ga smjeli izgovarati priprosti… pa je narod živulјku upamtio kao lasica, ili još rasprostranjenije “velika lasena”. Ni danas nećete čuti, posebno ne u našim krajevima da se zabranjeno s usana skotrlja. Strah od kazne nadživio je dželata. Doduše, kao i u mnogim drugim stvarima…

            Hermelin je oduvijek simbolizovao nevinost – pročitajte samo u dinastičkim knjigama – nebesko carsku bjelinu, visoku eleganciju. Krzno sniježne lasice je korišćeno kao ukrasni obrub na odorama kralјeva, svečanoj odjeći visokih državnih i crkvenih dostojanstvenika. Zapravo, može se reći da je svojevremeno najizopačeniji rod volio da se šepuri u koži hermelina. Misleći da će tako prikriti crni gar pod venama.

            O stvoru mrkih brkova postojalo je mnogo legendi, ali i jedno vjerovanje koje je zalutalo u nove sate… veoma uvreženo, neobično iskreno prihvaćeno. Kako je hermelin mesožder i hitar predator, često je kadar da se upusti u lov na krupnije glodare. Pacovi i zečevi su mu nerijetko na jelovniku, pa se u borbi sa njima služi lukavim zahvatom – davi ih dugulјastim tijelom, dušnik im pritiska šapicama. Drži i steže dok ne osjeti da je žrtvu napustilo damaranje.

            U 15. vijeku su bili ubijeđeni da tako cijedi i istiskuje dušu zaroblјenom. Postoje slike starih umjetnika koje svjedoče da lasena (kanda) nešto šapuće žrtvi – i kako magličasta tvar potom lelujavi iz grla. Naučnici kažu da “davlјenjem” plijena hermelin izbjegava nanošenje rana – da ih izgrize i kandžama načne ubrzao bi proces trulјenja, pa bi meso ubrzo postalo otrovno... neupotrebljivo. Gušenjem čini da hrana duže potraje. Odvlači ih u jazbinu i čuva za oskudne dane. A pazite ovo… ako se hermelin nađe na stratištu okružen smradom i truplima – povlačiće se dok ne utekne. U slučaju da bude sabijen u tjesnac – neće se usuditi da se probije kroz trulež, i tako isprlјa krzno. Skapaće na mjestu sa kojeg je, avaj, mogao pobjeći… samo da je htio da naruži bjelinu.

* * *

Rijetko možete čuti priču o dodiru heruvima. A možda uopšte nije legenda? Zašto se povukla iz predanja velika je tajna. U njoj stoji kako se niti jedan čovjek ne rađa sam… ni ti, ni ja, niko na svijetu nikada! Istog dana, istog časa zajedno sa tobom vazduh udahne još najmanje tri stotine osoba. Tako se pripovijedalo u 19. vijeku. Danas je brojka sigurno značajno veća.

            Vjeruje se kako su to zapravo naši najbliži srodnici… U judeizmu ih zovu braća i sestre po bijeloj krvi. A Bog ne bi bio Bog da  nije veliki zajebant pa je učinio da sve svi rode razbacani po različitim obalama – dovolјno udalјeni da se ne vide, a nedovolјno daleko da se ne osjete.

            U nekim oskudnim riznicama, pa u svicima sa njihovog dna stoji da je čovjeku najsvetija misija naći makar jednog istovremeno rođenog. Sudbina takvog puta biće naporna za putnika… susrešće se sa mnogim iskušenjima, sa upozorenjima koji će ga odbijati od traganja. Trulež i smrad uzaludnosti će jačati kako se cilj bude primicao… samo će se jedna stvar na samom kraju ukazati. Hermelin će se pojaviti! Stajaće negdje pored puta, ili će te posmatrati sa jezerskog kamena ili debla krajputaša… Nakon toga, znadi – preostaće ti još svega jedan dan do cilja. Još samo dan da sretneš onoga ko ti pripada!

            U Hatali piše: “Dovolјno je da vam se prsti tek sjenom okrznu, rukavi rubom dotaknu pa da saznaš da ste prava braća… jedine sestre koje je Svjetlost htjela”.

           Kad do susreta dođe, sve tek tada ima smisla… duše se spoje po šavovima, i svijet za vas što ste se našli počinje da blista. Taj momenat, prvi u nizu od trista, zovu teo teozifija – ili dodir heruvima.

* * *

U vrtima iznad ovog svijeta postoji ognjište od bijele vatre, koje je iz godine u godinu tanje. Odatle se grije Raj, a u njega se polažu ostaci časnih. Koštani plam, koji se u decembru pepelјa… i pada na Zemlјu… tako nastaju pahulјe, tako nastaje zima.

Služi samo jednom – da u snijegu, pored toliko tragova pronađeš one sitne… od šapica hermelina. Kud god išle, pa čak i do zubate studeni sjevera… na kraju traga nalazi se onaj ili ona što su jug tvog bića.

Neke bajke nisu samo u knjigama… I dalje ima zvijezda kojima ne znamo imena. Možeš isprlјati bjelinu, ali samo jednom, zarad važnog cilјa… da sa nekim postaneš cjelina. Nemoj ostati princ čije srce je u ritama…

           Braćo i sestre… da vas ne dave bez kapi krvi… pa makar i u ranama se tražili… srešćemo se na sniježnoj stazi. Nastali smo da bismo voljeli… da ne bi zgasli. Obrub smo svijetu… onaj bijeli, krzneni.

                                                                       
Pa nek se desi, kao što Hatala veli:

“Ukaže li ti se hermelin,

prestani da strepiš,

razdrlji se,

oslušni i ustani…

Stigao si gdje je trebalo,

postaćeš heruvim.”

Milisav S. Popović

Geografija duše

U većini slučajeva kada se pomene duša, čovjek lagano dodirne mjesto ispod grla, na udolini ka grudima. Svijet je tako nesvjesno prihvatio konvenciju da se kolijevka ljudske srži nalazi, nigdje drugo, već na varovima između pluća i meke kože. Doduše, niko u potpunosti nije znao zašto. Nauke koje se bave anatomijom nisu umjele da odgonetnu enigmu “predjela na samom uzmaku od srca”. Za njih je to i nadalje samo “prazan prostor” unutar tijela.

Objašnjenje se nalazilo na drugoj strani – u pričama o nastanku prve civilizacije. Po legendama, trčali smo rajskim vrtovima i pili vodu sa izvora što daruje besmrtnost. Duše nisu bile učaurene u nama, već su slobodno disale. Obično bijahu u obliku ptica, a nerijetko su se javljale i u drugim životinjskim formama. Ali uvijek su hodile blizu svog gospodara.

Kad je narod morao da napusti vrte blaženstva i sađe na grešnu Zemlju, raspuklina između dva svijeta se toliko sažela, da su samo ptice uspjele da se provuku kroz nju i svom silinom udare u čovjeka. Od udara u grudi, ostao je prorez koji je podijelio lijevu i desnu stranu našeg bića.

Ako nekog ko je umio da voli (do mjere u kojoj krv ključa i na ledu) zamolite da vam ocrta obrise duše po tijelu, te konture će opisati nešto nalik raširenim krilima… Kada ste srećni, vedrina se širi poput jakih zamaha, a tokom patnje podmukla bol se svije i udara sa lijeve strane – nalik srčanom ritmu. Tako se tvori gnijezdo tjeskobe. 
Nije ga toliko teško razbiti – samo treba vremena.

Spartanski vojskovođa Aetos, čuven po snazi i dobroti, pored žena silno je volio i svoju vojsku. Razvio je doktrinu da svaki helenski bojevnik mora imati saborca nalik bratu… Te spone su i učinile da Sparta sačuva moć mnogo duže nego što istorija uistinu pamti. Ono što dodaje mrvu elegičnosti ovoj priči jeste i saga (već zamrla) koja kaže da je Aetos posjedovao dušu toliko veliku, da su krajevi tih krila izbijali iz njegovih moćnih leđa. Jedan od ranjenika (Kozma), kog je izvukao iz rijeke Eurotas – sažalivši se na njegove suze – proburazio ga je olujnim kopljem odmah nakon što se po oporavku osovio na noge. A onda je pozvao ostale divljake… Izdaja koja je u smrt odvela svu Aetosovu djecu i silnu vojsku.

Ova priča je poslužila kao osnov dobrog dijela izučavanja ljudske svijesti i različitosti u emotivnim skeletima koje nosimo.

U profilisanju se sindrom Orla (što u prevodu i znači Aetosovo ime) odnosi na posebno duševno stanje u kom čovjek na tuđe emocije odgovara još jačim. Ili narodskim riječima rečeno: kada poklanjate više pažnje čeljadetu zbog toga što vas prosto voli (ili, pak, smatrate da vas voli). Scenario koji nikada nije dobra donio.

Valja opipati reljefnost sopstvene duše, jer ta geografija često umije da bude nazubljena. Još ako ste kojim slučajem Aetosovo čedo, treba se držati poznatih dolina… ne zalaziti do tuđih olujnih vrhova – ma koliko otuda stizalo svježine.

Kozma je u današnjem svijetu daleko moćniji od Orla – sve je prisutniji i izgleda do zla boga ranjivo (bilo da je u formi žene ili muškarac). Širi opačinu na “meleman” način. Svi smo mi kadri da povremeno gledamo očima od lažanog šećera, glumimo zaljubljene poglede, ostavljamo bijeli trag na tamnoj pozadini… ali Kozmina djeca to rade najbolje.

Četiri velika toma su napisana o “Aetos sindromu” (na žalost, još neprevedena kod nas) – ali malo ko će uspjeti da zbilja shvati o čemu se radi, ako mu duša izbija poput krila. Vjerovatno će ukapirati na sopstvenoj koži… kad bude volio više nego što treba.
Adekvatnost je uvijek najbolja mjera. Znam, pitaćete, a kako biti adekvatan u emocijama. Tako što ćeš srcem zagristi usnu kad krene da dušu nekome obeća.

* * *

Svi mi nosimo istražene i neistražene zemlje i neba – nekad je prosto milina saznavati kakva je geografija duše u nama – te koliko golemo može biti kada svoja krila pozajmite onima čija su polomljena. Ali topla mora ne treba uranjati u svačije rane – neke od njih zatruju pritoke od kojih si sazdan.

Zato se treba čuvati opsenarskih igara. Današnjica je i te kako puna naizgled treperavih magija – takve čari najčešće žele pejzaže iz tuđih riznica. Spartanci su smatrali da ljudi koji nemaju snove, ostaju gladni za tuđima.

Čak i onda, kada se svi znaci i iskre roje poput zvijezda sa kozmanskih usana i lete put tvog pogleda… sklopi oči… proći će.

Tvoj orao će uginuti ako ostaneš bez kompasa.

Milisav S. Popović