Prijateljstvo po Aristotelu

Jedna od najvećih vrijednosti koje imamo u životu je zasigurno prijateljstvo. Od postanka čovjek je suočen s prijateljstvom, svaki čovjek razmišlja o njemu i teži ka iskrenom prijateljstvu. Mnogi umovi čovječanstva potaknuti prijateljstvom su ostavili iza sebe niz dijela u kojim daju objašnjenje pojma “prijateljstvo”. Jedan od najvećih među njima je svakako grčki filozof Aristotel, koji je najveći dio svoga poznatog etičkog djela Nikomahova etika, posvetio problemu prijateljstva. Prije 25 stoljeća Aristotel je za prijateljstvo upotrebljavao riječ φιλια a mi je prevodimo kao prijateljska ljubav ili samo ljubav.

Aristotel toliko uzdiže ljubav, da kaže da je ona najpotrebnija za život i to svim ljudima, svih uzrasta i položaja. Ali, nisu svi mislioci kao Aristotel vrednovali prijateljstvo, i samatrali ga ne samo potrebnim već i iznimno lijepim. Mnogi od mislilaca su zbog svojih negativnih iskustava s lošim prijateljima ili što su smatrali su sami sebi dovoljni, sa skepsom pisali o prijateljstvu.

Prijateljstvo i ljubav su međusobno isprepleteni, ta dva pojma su usko povezana. Onaj ko voli želi da mu voljena osoba bude i prijatelj, a isto tako želi i da ga prijatelj voli. Ljubav i prijateljstvo traže uzajamno primanje i davanje, dakle jednu otvorenost. I kod Aristotela se javlja ta međuovisnost prijateljstva i ljubavi. Prema njemu postoje tri stvari zbog kojih ljudi vole i koje su dostojne voljenja: ili je to dobro, ili je korisno ili je ugodno.

Ako neko voli radi koristi, on tu osobu ne voli radi nje same, nego zbog toga što mu ta osoba donosi neku korist pa si takvi traže adekvatnu osobu, to prijateljstvo i ne možemo nazvati pravim prijateljstvo. Također ako neko voli radi užitka, on ne voli tu osobu radi nje same već samo zbog toga što je njima samima dobro, i samo misle na svoje interese a ne i na bližnjeg svog. Takva prijateljstva se lako rastavljalju, i to kada prestanu predstavljati ugodu ili korist jedni drugima, ili ako im se užici promijene.Takva prijateljstva su zasnovana na nebitnim razlozima, jer se osoba ne voli kao osoba.  Aristotel je smatrao, da se mladi uglavnom vole radi užitka, pa im se i užici mijenjaju kao i prijateljstva.

Prema Aristotelu treća vrsta prijateljstva je kada prijatelj prijatelja voli prvobitno radi njega samog, a ne prvobitno radi užitka ili koristi. Takvo prijateljstvo je ujedno ugodno ali i korisno. Ono je postojano, i moguće je samo među dobrim i čestitim ljudima. Prava prijateljstva su rijetka, jer je i dobrih ljudi malo. Ali, često se postavlja pitanje da li je to tako? Da li je među nama toliko malo pravih prijateljstva i dobrih ljudi?

I sam Aristotel se pitao: “Može li biti prijateljstva među bilo kakvim ljudima, i mogu li i loši ljudi biti prijatelji ili samo oni dobri? On poistovjećuje dobre ljude i prijatelje, na istom mjestu. Za pravo prijateljstvo je potrebno puno truda i privrženosti, jer prijatelj se često mora poistovjetiti sa svojim prijateljem da bi ga razumio i da bi magao uvijek biti tu za njega. Prijateljstvo zahtjeva vrijeme i strpljenje, jer svi prijetelji zajedno proživljavaju poteškoće i nesuglasice,  ali samo ako ostanu vjerni znak je da su dobri prijatelji.

Često se postavlja pitanje: Treba li prijatelj prijatelja, više u sreći ili nesreći?

Nužnije je u nesreći,  ali je ljepše u sreći. Zapravo prijatelji su uvijek potrebni, kada je čovjek u nesreći pa to podijeli s prijateljem lakše mu je, a kad je u sreći pa svoju sreću podijeli s prijateljem bude još sretniji. Aristotel je često sebi nametao pitanje: Da li trebamo voljeti više sebe ili druge?  Po njemu čovjek treba prvo voljeti sebe pa druge, jer kako se čovjek ophodi prema sebi tako će se ophoditi prema drugima. Dobri ljudi žele dobro sebi ali žele i drugima, žele živjeti i uživati u životu ali to žele i drugima. Što znači da će stabilna i dobra osoba imati, dobro i čvrsto prijateljstvo.

Iako je Aristotel živio davno, kada čitamo njegova djela možemo uvidjeti da je prijateljstvu pridavao veliku važnost. Aristotelovo djelo na neki način opisuje naše savremeno društvo, u kojem su prava prijateljstva rijetka, u kojem su moralne vrijednosti pale u drugi plan. Svakako treba pročitati Aristotelova djel,a jer etičari i moralisti smatraju Aristotela jednim od stubova znanosti o moralu.

(Ono što za sebe mogu reći je da sam najbogatije biće na svijetu, jer imam par pravih istinskih prijatelja koji su uvijek uz mene i ja uz njih u dobru i u zlu, smijehu i plaču.... O mojim prijateljima mogla bi pisati knjige, ali ni to ne bi bilo dovoljno. Jer moja ljubav prema njima je prevelika da bi se mogla opisati riječima. 

Nikada nemojte zaboraviti prijatelje i okrenuti im leđa, nego ih volite upravo onakve kakvi oni i jesu.)

ZNAŠ LI KAKO ĆEŠ PREPOZNATI KO TI JE PRIJATELJ?

Vrlo jednostavno:

Prijatelj nikada ne stanuje daleko. I kada pođeš do njega, a ne nađeš ga kod kuće, neće ti biti žao tvog vremena, zato što si ga posvetio prijatelju. U namjeri da odeš k njemu ne mogu te spriječiti ni najžešće oborine, ni žega, ni studen. Za prijatelja ćeš imati vremena i uvijek ćeš imati šta da mu kažeš. Ništa od onoga što on govori i želi za tebe nije beznačajno. Prijatelju ne moraš puno tumačiti niti se opravdavati zašto nešto jesi ili nisi učinio, jer imaš povjerenja u njega da će te razumjeti.

Nastojaćeš da prijatelja nikada ne povrijediš ili pred njim nikada ne prećutiš nešto što bi za njega moglo biti važno. Prijatelj je onaj kome dopuštaš da se mijenja, da tebe mijenja i da te iznenađuje. Prijatelju dopuštaš da se osami kada mu je to potrebno, a i da podijeli svoje prijateljstvo s drugima. Prijatelju uvijek imaš šta pokloniti. I, nikada ne odmjeravaš vrijednost njegovih poklona, jer ti on ne može pokloniti ništa što bi bilo veće, a jednako tako ni nešto bilo manje od vašeg prijateljstva. S prijateljem možeš cijeli dan provesti u ćutanju i u suton prepoznati da je pred tobom izlio cijelog sebe.

Prijatelj ne mora da bude društvo. Prepoznaje se po tome što je sa njim lijepo i ćutati. ~ Zigmund Graf

Sažaliti se na nesreću svojih prijatelja dobro je, ali je bolje priteći u pomoć. ~ Volter Fransoa

Pravo prijateljstvo nastaje onda, kada ćutanje između dva čovjeka postane prijatno. ~ Din Kunc

Prijatelj je onaj koji zna sve o tebi i pored toga te još uvijek cijeni. ~ Elbert Habard

Prijateljstvo moze postojati samo izmedju onih koji su po moci jednaki. ~ Hegel

U sreći su mnogobrojni prijatelji, a u nesreći će ostati samo oni pravi. ~ Seneka

Rana koju ti zada prijatelj nikada ne zacijeli. ~ Kineska izreka

Nema prijateljstva među prijateljima koji drugačije misle. (Meša Selimović)

Prijatelja nasamo kori, a javno ga hvali. ~ Seneka

Ponekad često viđate vaše prijatelje, a ponekad se dugo, dugo ne viđate, što je u redu. Bolje je videti pravog prijatelja jednom godišnje nego svakodnevno trpeti lažnog samo da biste imali nekog pored sebe. 

Najveća prijateljstva nemaju veze sa blizinom i nisu bazirana na dužini poznanstva već na ljubavi koju osećamo jedan prema drugom. Nikada nismo morali da se zapitamo na čemu smo sa pravim prijateljima. Niti smo smo morali da se plašimo za našu emocionalnu sigurnost kada smo u njihovom društvu. 

Njima možete reći sve i znati da vas nikada neće omalovažiti, imati loše mišljenje ili otpisati vas, ogovarati ili koristiti protiv vas detinjatost, napade sitničavosti, nesigurnosti, besa ili straha iz prošlosti ili sadašnjosti. 

Sa ovakvim ljudima ne morate da brinete o izdaji i nećete se nikad osetiti iskorišćenim ili ekspoloatisanim. Na najvernije prijatelje se verovatno previše oslanjate, previše im pričate i poptuno ste opušteni, ali se ravnoteža uvek uspostavi jer oni isto tako računaju na vas. 

Ostali prijatelji, pak, jednostavno nisu dobri za nas, bez obzira na to koliko se jako trudimo da funkcionišemo sa njima. 

Kako da prepoznate „toksičnog" prijatelja 

Ako izbacimo iz života stvari koje prete našoj dobrobiti, među njima će se na otpadu zajedno sa stresom, trans-masnim kiselinama i dugovima naći i loš prijatelj. On ili ona zauzimaju mnogo više fizičkog prostora nego što zaslužuju, ili više nego što mi možemo da podnesemo, a opet ih čuvamo kao što čuvamo stare tesne farmerke: mislimo da će se stvari preokrenuti i/ili ne možemo da se suočimo sa realnošću. 

„Možda će se on/ona promeniti, govorimo sebi iznova i iznova." Kako da ne. A možda i smršamo preko noći i uđemo u 5 broja manje farmerke. 

Potencijalni toksični prijatelj ili što bi rekli englezi „frenemy" (friend + enemy=frenemy) može da se otkrije uz pomoć nekoliko jednostavnih pitanja: Da li se radujete što ćete videti ovu osobu ili to smatrate obavezom? Da li je ona zaista srećna što vas vidi ili sumnjate da želi nešto od vas ili da vas kontroliše? Da li ćete otići posle ovog susreta sa dobrim osećajem ili ćete se osećati izmanipulisano, poniženo, zaraženo ili izigrano? 

Šteta može da se desi na milion različitih načina. Prijatelji teroristi znaju da pokušavaš da se hraniš zdravije, a ipak ti kažu: „Nećeš moći da izdržiš to, imaš suviše veliki apetit." 

Pričaš o projektu zbog kojeg si vrlo uzbuđena i možeš bukvalno da vidiš kako joj se um priprema za negativan odgovor. 

Dobijate posao urednika nakon što ste mesecima bili nezaposleni, a on ili ona kažu: „Pih, radije bih popio/la kiselinu nego što bih sad radio/la u izdavaštvu." 

Takav prijatelj vam je potreban isto koliko i majica na kojoj piše „Samo za članove”. 

Razmotrite sada kraljicu drame kod koje ne može da prođe jedan dan bez uvlačenja u njeno pseudo pitanje života-ili-smrti ili prijatelja kome je stalno potrebna podrška i pomoć i koji svima podiže nivo stresa tako što sve previše komplikuje. Svako je imao takve prijatelje-teroriste oko sebe, a verovatno smo i sami bili to nekome u jednom delu našeg života, ali deo odrastanja znači i znati kada treba prestati sa pretvaranjem. 

Ostati u vezi sa tim ljudima je kao da zalivamo uvelu baštu ne shvatajući da su sve biljke mrtve. Dopuštajući da negativne veze troše naše vreme i energiju samo lišavamo sebe prilike da negujemo i cenimo ona prijateljstva koja stvarno funkcionišu. 

Pravi prijatelji nose teret jedan drugom i međusobno prihvataju slabosti, jer bez uzvraćanja, nema ničeg. Prijateljstvo je pitanje saradnje, a ne dominacije. 

Izbjegavajte Svađalice

Ovakve osobe imaju sposobnost da svaku konverzaciju pretvore u žučljive svađe, napete konverzacije koje uopće ne želite voditi ali ipak sudjelujete u njima. Konstantni sukobi s ljudima mogu pojačati lučenje "stresnog" hormona kortizola koji pak usporava stvaranje protuupalnih proteina!!!

ZAŠTO DECA MANIPULIŠU RODITELJIMA?

Ako je dete već razmaženo, a roditelj popustljiv, tada roditelj mora prvo da promeni svoju unutrašnju logiku koja je njegova „slaba tačka“ zbog koje popušta detetu. Ukoliko to ne uradi, saveti ne pomažu, jer ih neće primeniti dosledno.

Kada beba ima neku nezadovoljenu potrebu, ona se oseća neprijatno i plače. Plač je signal koji poziva roditelja da zadovolji potrebu. Zato sva mala deca doživljavaju roditelje, prvenstveno majke, kao osobe koje kada je deci neprijatno, učine nešto da im bude prijatno.

Ja sam moje želje

Međutim, u drugoj godini života, dete pored potreba ima i želje. Razlika između potreba i želja je ogromna: ako potreba nije zadovoljena dugo vremena, ugroženo je preživljavanje, a ako nije zadovoljena želja, samo je neprijatno. Međutim, dete ne zna za ovu razliku.

Dodatni problem je što dete ne razlikuje sebe od svojih želja. Kada roditelj odbije detetovu želju, dete to razume kao da je roditelj odbacio njega. A kada imate dve ili tri godine, najvažnija stvar na svetu je da vas mama voli. Zato sva deca, kada im se postavi granica – kada roditelj odbije da im ispuni neku želju – reaguju kao da je nastupila katastrofa. Zato roditelj mora detetu, pored toga što mu odbija želje, i da jasno pokazuje ljubav, tako da dete ima doživljaj da je prihvaćeno i voljeno.

„Razlika između potreba i želja je ogromna: ako potreba nije zadovoljena dugo vremena, ugroženo je preživljavanje, a ako nije zadovoljena želja, samo je neprijatno.“

Sukob biološkog i društvenog

Zadatak roditelja je da pripremi dete za samostalni život u ljudskom društvu. Da bi postigao taj cilj, roditelj mora da detetu „postavlja granice“. To znači da odbija da ispuni neke detetove želje i da detetu ne dozvoljava neka ponašanja. Roditelj to mora da radi kako bi dete socijalizovao, pripremio ga za život u društvu. A to podrazumeva konflikt: sukob detetovih želja i volje roditelja. U osnovi, to je sukob biološkog i društvenog. U ovom sukobu roditelj mora da pokaže da je jači, tako da dete mora da se podredi i da prihvati da je odrasli taj koji postavlja pravila i koji više zna o opasnostima ovog sveta.

„Zbog brojnih pozitivnih posledica, veoma značajan trenutak u razvoju deteta je kada ono shvati da konflikt i ljubav idu zajedno.“

U prvo vreme će se dete osećati odbačenim, jer će verovati da je neispunjavanje njegovih želja negacija ljubavi, a kasnije će shvatiti da mu roditelj ne ispunjava želje baš zato što ga voli. Zbog brojnih pozitivnih posledica, veoma značajan trenutak u razvoju deteta je kada ono shvati da konflikt i ljubav idu zajedno. A do toga će najlakše doći ako mu roditelji jasno pokazuju ljubav sa jedne strane, a sa druge ga disciplinuju i postavljaju mu jasne granice.

Prvi manevri

Dok se to ne desi, dete koje se oseća odbačenim će se boriti protiv roditeljske volje. Prkos ili inat se pojavljuje već u njegovoj drugoj godini, a ako ni to ne uspe, detetovo glavno oružje u konfliktima sa roditeljem je emocionalno iznuđivanje. Manipulacija je svesni manevar, kada neko ima skriveni cilj, a emocionalno iznuđivanje je pokušaj izazivanja određenih emocija kod druge osobe kako bismo je dodatno motivisali da uradi ono što ne želi da uradi. Tipična osećanja koja dodatno motivišu žrtvu emocionalnog iznuđivanja su krivica, dužnost, strah, sažaljenje i slično. A već malo dete od dve godine može shvatiti koja osećanja mu se „isplate“ u porodici, jer doprinose tome da roditelj popusti i da detetove želje na kraju budu ostvarene.

„Prkos ili inat se pojavljuje već u drugoj godini, a ako ni to ne uspe, detetovo glavno oružje u konfliktima sa roditeljem je emocionalno iznuđivanje.“

Vidi koliko sam tužan

Na primer, ako dete pokazuje da je veoma tužno i snažno plače, ono roditelju pokazuje koliko je nesrećno kada mu roditelj ne ispunjava želju. Poruka je: „Vidi koliko sam tužan, kako možeš da me gledaš ovako nesrećnog ako me voliš?“ Na taj način kod roditelja pokušava da proizvede osećanja sažaljenja i krivice. Ako roditelj zaista oseti ta osećanja i popusti detetu, ono će naučiti da svaki sledeći put mora tako da postupi kako bi na kraju dobilo ono što želi. Ovako može nastati obrazac koji će dete i roditelj ponavljati tokom detinjstva, ali koji će ostati na detetovom repertoaru i kada poraste. Na isti način može pokušati da iznudi ispunjenje važne želje od svog emotivnog partnera ili od svog deteta.

„Ako roditelj zaista oseti ta osećanja i popusti detetu, ono će naučiti da svaki sledeći put mora tako da postupi kako bi na kraju dobilo ono što želi.“

Takođe, dete u konfliktu može emocionalno iznuđivati tako što će „odbaciti“ roditelja. Njegova poruka je: „Ako ti ne voliš mene, ne volim ni ja tebe“. Kako se mnogi savremeni roditelji plaše da će dete prestati da ih voli, kada to vide, oni popuštaju i udovoljavaju detetu.

Ako ne može milom…

Ako emocionalno iznuđivanje ne da rezultate, dete može postati fizički nasilno. Mala deca mogu to pokazati tako što će da šutnu, ugrizu ili ogrebu majku koja odbija da im ispuni želju.

„Savremeni modeli vaspitanja koji roditeljima ne dozvoljavaju strogost i kažnjavanje, doprinose tome da je sve veći broj roditelja nemoćan.“

Zato je najbolje deci postaviti granice na vreme, a pravo vreme je već sredinom druge godine. Ako to roditelj propusti da uradi, obično će popuštati sve do adolescencije kada će problem biti veći. Savremeni modeli vaspitanja koji roditeljima ne dozvoljavaju strogost i kažnjavanje, doprinose tome da je sve veći broj roditelja nemoćan, a da je sindrom razmaženog deteta sve prisutniji i sve veći problem.

Ojačajte slabe tačke

Razmaženi tinejdžer će svu svoju inteligenciju i svoje zaključke dugogodišnjeg psihološkog proučavanja vlastitih roditelja primeniti kada bude želeo da ostvari neku od važnih želja. Postoji nekoliko tipičnih ekstremnih pretnji koje upućuje roditeljima, šta će se desiti ako mu ne ispune želju: da će se ubiti, da će otići od kuće, da će početi da se prodaje drogu, da će se prostituisati, da će otići da živi kod drugog roditelja, ukoliko su razvedeni.

„Roditeljima predlažemo da pri prvom pokušaju manipulacije, odnosno emocionalnog iznuđivanja, to konfrontiraju i jasno kažu šta će učiniti u tom slučaju.“

U svim ovim situacijama, roditelj je u unutrašnjem konfliktu između kratkoročnih i dugoročnih posledica. Ako popusti detetu, on je kratkoročno rešio situaciju, ali je dugoročno postavio obrazac ponašanja prema kom će dete u svakoj sledećoj situaciji primeniti isti manevar. I zato roditeljima predlažemo da pri prvom pokušaju manipulacije, odnosno emocionalnog iznuđivanja, to konfrontiraju i jasno kažu šta će učiniti u tom slučaju.

Ako je dete već razmaženo, a roditelj popustljiv, tada roditelj mora prvo da promeni svoju unutrašnju logiku koja je njegova „slaba tačka“ zbog koje popušta detetu. Ukoliko to ne uradi, saveti ne pomažu, jer ih neće primeniti dosledno. Zato je u slučaju razmaženih tinejdžera koji stvaraju probleme najbolje da roditelj porazgovara sa nekim stručnjakom za vaspitanje dece. Odlična literatura je i knjiga novozelandskog stručnjaka, Najdžela Late, „Tinejdžeri – kako im postaviti granice i sačuvati živce“.

Dr Zoran Milivojević

SIMBIOZA MAJKE I DETETA

Ulazak u psihološko jedinstvo sa detetom zahteva da se majka odrekne nekih stvari u svom životu kako bi detetove želje i potrebe stavila ispred svojih.

To što trudnoća traje devet meseci nije slučajno. Glavni razlog je u tome što je kompleksnim organizmima, kakav je čovekov, potrebno puno vremena da bi se razvio. Ali tih devet meseci ima i određene psihološke koristi. Tokom tog perioda majka se polako navikava na činjenicu da u sebi nosi dete, da je dete deo njenog tela. Trudnica tako postepeno razvija emocionalnu vezu sa detetom, pogotovo kada dete počne da se mrda i tako da jasno pokazuje da je živo biće. Kada se majka porodi, tada više nije u njenom telu, ali majka zadržava psihološki stav da dete jeste deo nje. Zato ona nastavlja da tretira dete kao da je ono zaista još uvek deo nje. Ono više nije obuhvaćeno maminom kožom kao što je to bio slučaj dok je bilo u stomaku, ali je sada obuhvaćeno maminim Ja. To jednostavno znači da majka nastavlja da se ponaša kao da je dete deo njene ličnosti. Ovakvo funkcionisanje majke i deteta nazivamo psihološka simbioza.

Odrastanje i odvajanje

Uspostavljanje simbioze majke i deteta ima svoju biološku, odnosno evolucijsku osnovu. Novorođena beba, kao i mladunčad mnogih razvijenijih životnja, potpuno je nesposobna za samostalni život. Zato, da bi preživela, neko mora da brine o njoj. Kod svih onih vrsta kod kojih je potrebno mnogo vremena da bi se mladunče razvilo, dolazi do čvrstog emoconalnog vezivanja prvo majke za dete, a kasnije i deteta za majku. Što životinja ima kompleksniji mozak, to je za njeno odrastanje potrebno više vremena. Tako, na primer, kod orangutana za potizanje odraslosti – što se meri postizanjem sposobnosti da se daje potomstvo – potrebno je oko osam godina. Ako isti takav kriterijum primenimo na decu, potrebno je deset do dvanaest godina. Biološki kriterijum koji važi za ljude je da se završava rast kostiju, što obično znači do osamnaeste godine. Zato što se tada završava rast, zato se koriste izrazi odrastanje i odraslost.

Da bi ova simbioza bila uspešno uspostavljena, majka mora biti spremna za nju. Ulazak u psihološko jedinstvo sa detetom zahteva da se majka odrekne nekih stvari u svom životu kako bi detetove želje i potrebe stavila ispred svojih. Međutim, to odricanje u korist deteta je prolazno, najviše izraženo u prve tri ili četiri godine detetovog života. Nakon toga majka je potpuno spremna da se vrati svojim omiljenim aktivnostima. U odnosu na spremnost majke da se posveti detetu možemo razlikovati dve krajnosti: „savršenu“ i „infantilnu“ majku.

„Savršena“ majka

Ovaj tip majke je tradicionalni model. Kada postaje majka, žena prestaje da bude sve ostalo. Možemo reći da je ona majka dvadeset i četiri časa na dan, puta osamnaest godina. To znači da ovakve majke zanemare sebe, kao i ostale uloge koje imaju. Više nisu važni ni karijera, ni zabava, ni uloga supruge – samo je važno da se posveti svom detetu ili deci.

Infantilna majka

Ovaj tip majke jednostavno nije emocionalno zreo da se na neko vreme odrekne svojih drugih ciljeva, karijere, načina života i drugih uloga. Prema konceptima jedne psihološke teorije koja se zove transakciona analiza, svako od nas u sebi nosi sebe kao dete – unutrašnje dete. Problem u funkcionisanju ličnosti nastaje kada se neko potpuno odrekne deteta u sebi, kao što to čini „savršena“ majka, ali i kada je ovo unutrašnje dete najsnažniji deo ličnosti. Tada majka nije spremna da svoje želje i vrednosti podredi detetovim potrebama. Umesto da se probudi kada noću dete plače, infantilna majka se pokriva jastukom preko glave ili budi muža kako bi on rešio problem gladnog deteta.

„Nekada su detinjaste (infantilne) majke bile uglavnom maloletna lica ili osobe u ranim tridesetim. Promena u životnoj filozofiji i načinu života dovela je do toga da se danas materinstvo smatra nekom vrstom ličnog žrtvovanja, odricanja od sebi važnih stvari zbog deteta.“

Nekada su detinjaste (infantilne) majke bile uglavnom maloletna lica ili osobe u ranim tridesetim. Promena u životnoj filozofiji i načinu života dovela je do toga da se danas materinstvo smatra nekom vrstom ličnog žrtvovanja, odricanja od sebi važnih stvari zbog deteta. Iz tog razloga mnoge mlade žene planiraju da imaju dete ili decu u ranim tridesetim ili sredinom tridesetih. Međutim, mnoge nisu spremne za to ni u tim godinama i može se desiti da se ponašaju detinjasto kada dobiju dete, uprkos svojim godinama.

Često postoji veza između savršene i infantilne majke. Nekada savršena majka podiže kćerku koja će biti infantilna majka. Jedna od grešaka koje neke majke čine je da uče kćerku da „ne prođe isto kao ona“, da „uživa u životu i za sebe i za mamu“, „da proživi pre nego što uđe u brak“, itd. Sa druge strane, kćerke koje gledaju svoje „savršene“ majke kako se za njih žrtvuju zaključuju da je materinstvo veoma odgovoran posao za koje one nisu sposobne, ili da nisu spremne da se odreknu tolikih stvari. Nekada majka i kćerka sa ovim stavovima mogu biti dobar tim – kćerka rodi dete koje kasnije podiže njena mama.

Hotel zvani „Mama“

Roditelji često zaboravljaju da je cilj odgajanja deteta postizanje njegove sposobnosti za samostalni život u ljudskom društvu. Kada se to gleda kroz proces simbioze, to znači da dete polako osvaja sve veći stepen autonomije, da simbioza između njega i roditelja polako labavi, da bi sa postizanjem odraslosti potpuno prestala. Mnogi ne znaju da kada prestane simbioza da ne prestaje i emocionalna povezanost roditelja i sina ili kćerke (to više nisu deca, jer je dete neko do 18. godine – sada su odrasli sinovi ili kćerke). Odvajanje od roditelja nije isto što i napuštanje.

„Roditelji često zaboravljaju da je cilj odgajanja deteta postizanje njegove sposobnosti za samostalni život u ljudskom društvu. Kada se to gleda kroz proces simbioze, to znači da dete polako osvaja sve veći stepen autonomije, da simbioza između njega i roditelja polako labavi, da bi sa postizanjem odraslosti potpuno prestala.“

Upravo „savršene“ majke su te koje nesvesno upućuju vlastitoj deci psihološku zabranu da se odvoje od njih. Pogotovo ako su samohrane majke. Razlog je što ne vide svoju budućnost u nekoj od drugih društvenih uloga, pa insistiraju na tome da dete nije odraslo i nije sposobno za samostalni život. A mnogi odrasli sinovi i kćeri nemaju primedbe na ovaj hotel zvani „Mama“. Kako to čine roditelji koji prezaštićuju, a kako roditelji koji razmažuju svoju decu i čine ih nesposobnim za život – u sledećim nastavcima.

Psihoterapeut Dr Zoran Milivojević jedan je od autora priručnika za vaspitavanje dece Mala knjiga za velike roditelje, autor knjiga Emocije,Formule ljubavi, Uloviti ljubav i Igre koje igraju narkomani.

Život je ljubavna priča bez kraja

Koji je najbolji način da napišete svoju životu priču? Postoji samo jedan jedini način, a to je – ljubavlju.
Ljubav je materijal kojim se koristim za pisanje svoje priče, jer ljubav izvire izravno iz moje osobnosti, iz onoga što uistinu jesam. Volim glavni lik svoje priče, a glavni lik voli i uživa u svakom sekundarnom liku. Ne bojim ti se reći: »Volim te.« Tvoj bi um mogao reći: »Kako me možeš voljeti kad me čak i ne poznaješ?« Ne moram te poznavati. Ne moram opravdavati svoju ljubav. Volim te jer mi je to užitak. Ljubav koja iz mene izvire čini me sretnim i nije mi važno hoćeš li me odbaciti jer ja samoga sebe ne odbacujem. U svojoj priči živim u trajnoj ljubavnoj vezi i za mene je sve prekrasno.

Živjeti u ljubavi znači ponovno biti živ. To znači vratiti se svojoj osobnosti, onome što ste bili prije znanja. Jednom kad ponovno steknete vlastitu osobnost, uvijek ćete slijediti ljubav. Živite kao da je život vječna ljubavna priča, jer je lako voljeti i sve ostale jednom kad volite sebe. Dobro se osjećate zato što ste ono što uistinu jeste, a kada se družite s drugim ljudima, to je zato što želite dijeliti svoju sreću. Vaša je ljubav tako velika da ne osjećate potrebu za nečijom ljubavlju kako biste bili sretni. No, to ne znači da ne prihvaćate ljubav.
Dakako da je prihvaćate. Prihvaćate dobru hranu, dobro vino, dobru glazbu, pa zašto onda ne biste i dobru ljubav?

Uspijete li sebe vidjeti kao umjetnika, a svoj život kao vlastitu tvorevinu, zašto onda ne biste za sebe stvorili najljepšu priču? To je vaša priča. Važan je samo izbor. Možete napisati priču koja se temelji na ljubavi i romantici, no takva ljubav mora početi od vas samih. Predlažem vam da počnete s potpuno novim odnosom između sebe i sebe. Možete ostvariti najljepši, najromantičniji ljubavni odnos sa sobom, a ostvarit ćete ga promjenom sporazuma koje imate sa sobom.
Možete napraviti sporazum da se prema sebi ponašate s poštovanjem. Zaključite sporazum o samopoštovanju i glasu u glavi recite: »Vrijeme je da se počnemo poštovati.« Prestat će mnoge prosudbe, kao i najveći dio samoodbacivanja. Tada možete dopustiti glasu da progovori, ali će dijalog biti mnogo bolji. Imat ćete izvrsne ideje, u glavi će vam se odvijati sjajni dijalozi, a kada o tome budete pričali drugima, svidjet će im se vaše riječi. Shvatit ćete da se smijete i zabavljate, čak i kad ste potpuno sami.
Lako je uvidjeti zašto je odnos sa sobom tako važan. Kada ste sa sobom u sukobu, kada se sami sebi ne sviđate ili, što je još gore, kada se mrzite, unutarnji je dijalog ukaljan otrovom pa tako i razgovarate sa sobom. Ako se volite, glas znanja još postoji u vašoj glavi, ali je ljubazan prema vama. Kad volite sebe, kad ste blagi prema sebi, tada sa sobom imate dobar odnos. Tada će se poboljšati svaki vaš odnos, ali sve uvijek počinje od vas.

Kako možemo očekivati da ćemo biti ljubazni u razgovoru s drugim ljudima ako nismo ljubazni prema sebi?
Osjećamo potrebu izraziti ono što osjećamo, a emocije izražavamo glasom u glavi. Ne osjećamo li se dobro, ako smo prepuni emocionalnog otrova, potrebno nam je toga se osloboditi. Zato imamo potrebu psovati, jer tako se oslobađamo svih emocija koje su zarobljene u našoj glavi. Ako osjećamo bijes ili ljubomoru koji moraju izaći na površinu, takve ćemo emocije prenositi riječima. Ako glas znanja ružno postupa prema nama, tada će se taj glas i prema drugima slično odnositi. Ako se zabavljamo i dok smo sami, to ćemo projicirati i prema van.

Prvi korak prema poboljšanju odnosa sa sobom jest prihvaćanje sebe onakvima kakvi jesmo. Ne morate naučiti kako voljeti sebe. Morate se odučiti od svih onih razloga zbog kojih sebe odbacujete, jer vi sebe po prirodi već volite. Ne volite sliku koju projicirate ili svoje osobine, ali volite sebe zbog onoga što jeste. Tada počinjete uživati u sebi sve dok se toliko ne zavolite da si počnete davati sve što vam je potrebno. Više ne morate stavljati sebe na zadnje mjesto. Što više uživate u vlastitom prisustvu, to više uživate u životu i u prisutnosti ljudi oko sebe.

Kada volite, tada poštujete život. Kada živite s ljubavlju i poštovanjem, priča koju stvarate beskrajna je ljubavna priča. Voljeti život znači uživati u svakom očitovanju života i to bez ikakva napora. To je lako kao disanje. Disanje je najveća potreba ljudskoga tijela, a zrak je najveći dar. Možete biti tako zahvalni zbog zraka kojeg udišete da je i samo disanje dovoljno za ljubav. Kako biste mogli pokazati svoju zahvalnost za dar zraka?
Uživajući u svakome udisaju. Kada se usredotočite na to uživanje, postaje vam navika uživati u zraku, a u tome možete uživati barem sedamnaest ili osamnaest puta u minuti. I samo je disanje dovoljno da bismo uvijek bili sretni i zaljubljeni. No, to je samo jedan mogući put ljubavi. Svaka djelatnost našega života može postati ritualom ljubavi. Potrebno nam je vrijeme za jelo, a s hranom možemo napraviti isto što i sa zrakom. I hrana je ljubav, a kada uživamo u hrani, kada uistinu osjećamo njezin okus i sastav, to je jedno od najsenzualnijih iskustava koje
možemo doživjeti. U činu jela krije se mnogo ljubavi, a ako uz jelo svaki put koristimo novumantru, užitak će se povećati. Mantra je samo jedan zvuk: »Mmmm.« Ako vježbamo voljeti hranu svaki put kad jedemo, to će nam uskoro prijeći u naviku, postat će ritual kojim izražavamo zahvalnost i ljubav te kojim primamo
neograničenu ljubav.
I komunikacijom možemo izražavati ljubav. Svaki put kad pričamo svoju ili slušamo tuđu priču, možemo vježbati širenje ljubavi. Jedan od zadataka koje sam običavao dati svojim učenicima bio je da tijekom jednog tjedna otkriju barem tisuću različitih načina izgovaranja riječi: »Volim te.« Kada vježbate najrazličitije načine izgovaranja tih riječi, srce vam se potpuno otvara kako bi čulo da vam sve što postoji govori: »Volim te.« Tu ljubav ne morate opravdavati ili objašnjavati. Jednostavno je primate i dajete, ne pokušavajući razumjeti ili ispričati priču.

Kada skupite hrabrost da srce posve otvorite ljubavi, događa se čudo. Počeli ste u svemu zamjećivati odraz vlastite ljubavi. Tada sve što činite postaje ritualom ljubavi: jelo, šetnja, razgovor, pjevanje, ples, tuširanje, rad, igra. Kada se sve pretvori u ritual ljubavi, prestajete razmišljati; osjećate i uživate u životu. U svakoj djelatnosti kojom se bavite pronalazite zadovoljstvo, jer to volite raditi. Prekrasno je već i samo biti živ pa ste duboko
sretni.
Ljudi me pitaju: »Miguel, jesi li uvijek sretan? Zar nikada nisi mrzovoljan?« Potpuno je normalno povremeno biti mrzovoljan. Katkad sam mrzovoljan ako se ne naspavam. Ako tijekom noći odspavam samo dva sata, ne osjećam se osobito dobro kad se probudim. Ljut sam. Ali ta ljutnja nije usmjerena prema nekoj osobi. Zašto bih bio neljubazan prema nekome samo zato što se loše osjećam, a tijelo mi govori da bih trebao još malo spavati?
Ako u tom trenutku ne mogu ispuniti potrebu tijela, obavit ću posao koji moram obaviti, a onda ću odvesti tijelo u krevet i staviti ga na spavanje.
Imam pravo osjećati se mrzovoljno, ali to ne znači da ću povrijediti osobu koju volim, djecu, prijatelje ili ljude koji rade za mene. Ako smo sebični i mrzovoljni, vjerujemo da nitko oko nas nema pravo biti sretan. Tada kažemo: »Zašto se smijete, a ja se osjećam tako loše?« To nije ništa drugo nego sebičnost, a sebični smo prema drugima zato što smo sebični i prema sebi. Što god osjećamo prema sebi, to projiciramo i na druge. Način na koji se odnosimo prema sebi jest način na koji se odnosimo prema drugima.

Lako je pisati priču s ljubavlju. Zašto bismo je kom-plicirali i otežavali kada je ljubav naša prava priroda? Ako niste ono što jeste, odupirete se ljubavi i plašite se voljeti, jer vjerujete u jednu od najvećih laži, a ta laž glasi: ljubav nanosi bol. Kao što sam već rekao, ljubav ne nanosi bol. U ljubavi uživamo. No, čak i ljubav možete iskoristiti kako bi se povrijedili. Netko vas možda uistinu voli, ali vi ne cijenite tu ljubav, jer slušate vlastite laži. Možda kažete: »Što ta osoba želi od mene? Sigurno me želi iskoristiti.« Tko zna što će vam pripovjedač (um) reći?

Ne zamjećujete li ljubav, ne možete li je prepoznati, to je zato što prepoznajete samo otrov u sebi. Odgovorno tvrdim ono što govorim, ali nisam odgovoran za ono što vi razumijete. Mogu vam pružiti ljubav, ali vi to možete protumačiti kao da vas prosuđujem ili nešto slično tome. Tko to zna? Samo vaš pripovjedač. Kada prestanemo vjerovati u vlastite priče, otkrit ćemo da je vrlo lako uživati u drugim ljudima.
Ljudska su bića stvorena za ljubav. Prije nego što smo dobili znanje, bilo nam je lako otvoritisrca i voljeti, a ono što nije bila ljubav nismo ni pogledali. No, sada, kad nam je glas znanja u glavi, napuštamo ljubav i prihvaćamo ono što nije ljubav. Uvijek imamo mogućnost izbora, a ako volimo same sebe, odabiremo ljubav.
Ne dopuštamo sebi da budemo povrijeđeni tuđim mišljenjima ili grubostima. Ako drugi loše postupaju prema nama, to čine zato što ne odlazimo od njih, zato što im to dopuštamo. Ne odlazimo samo zato što vjerujemo da zaslužujemo njihove grubosti i iskorištavamo ih da bismo kaznili same sebe. Ako nismo svjesni, okrivljujemo sami sebe, a rješenje je upravo u tome da nikoga ne okrivljujemo. Rješenje je odmaknuti se i ne dopustiti im da nas vrijeđaju.

Kako možete vjerovati kad vam netko kaže: »Volim te«, a prema vama se ponaša s nepoštovanjem i emocionalno vas zlostavlja? Kako netko može reći: »Volim te«, kad samo želi kontrolirati vaš život, govoriti vam što morate raditi i u što morate vjerovati? Kako netko može tvrditi da vas voli, a pruža vam samo emocionalno smeće, ljubomoru i zavist?
Kako možemo nekome reći: »Volim te«, a onda tu osobu opterećivati svojim mišljenjima o njoj i mučiti je?
Zato što vas volim, moram vam reći što s vama nije u redu. Moram vas prosuđivati, okriviti i kazniti, samo zato što vas volim. Zbog toga što vas volim moram vam neprestano dokazivati da niste u pravu i izazvati u vama osjećaj da ništa ne vrijedite. Budući da i vi volite mene, morate podnositi moj bijes, ljubomoru i svu moju glupost.
Mislite li da je to ljubav? Nije. To nije ništa drugo nego sebičnost, a mi to nazivamo ljubavlju. Kažemo da ljubav nanosi bol, ali mi same sebe povredujemo vlastitim lažima. Sukobi do kojih dolazi u romantičnim odnosima čista su glupost. To nije ljubav i zato su ljudi gladni ljubavi.
Kada ste prepuni potreba, u ljubavi se ponašate upravo tako. No, kad ste otvoreni prema ljubavi, primate ljubav, a ako to što vam pružaju nije ljubav, ne morate ostati u odnosu. Otvoreni ste primanju ljubavi, ali niste otvoreni zlostavljanju. Niste otvoreni tuđem okrivljavanju i primanju tuđeg otrova, jer vam um više nije plodno tlo za takve stvari. Ako volite i poštujete sebe, ni na koji način i nikome nećete dopustiti da se prema vama
odnosi s nepoštovanjem.
Mnogi mi ljudi dolaze i kažu: »Bože, želio bih da me netko voli. Želim da mi u život uđe pravi muškarac ili prava žena.« Tko je pravi muškarac ili prava žena? Nije riječ o njima, nego o vama. Ako ta osoba i uđe u vaš život, a vi se prema njoj odnosite kao i prema samome sebi, dakle sebično, tada ćete tu osobu iskoristiti kako biste povrijedili sebe.

Kako bismo mogli poželjeti romantičan odnos ako ne volimo čak ni sebe? Kako se možemo pretvarati da volimo nekoga drugoga, ako ne volimo ni sebe? Ako se osjećate nevrijednima, ako ne poštujete sebe, nećete poštovati ni svoga partnera. Ne cijenite li sebe, kako možete cijeniti svoga partnera? Kako možete dati nešto što sami ne posjedujete?
Najljepši i najromantičniji odnos mora započeti s vama samima. Vi ste odgovorni za jednu polovicu odnosa: vlastitu. Kad poštujete sebe, poštujete i svoga voljenoga. Kada cijenite sebe, cijenite i svoga voljenoga. Dajete ljubav i primate ljubav. No, ako ste prepuni otrova, možete davati jedino otrov. Ako loše postupate prema sebi, tako ćete postupati i prema svome voljenom. Ostalo su samo gluposti.
Dok slušate priče drugih ljudi, uključujući i vlastitu, ne možete čuti ništa osim laži. No, upozadini priče, u pozadini svega krije se ljubav, što znači da su svi ljudi i sve što postoji božanski. Vi ste božanski, vi ste savršeni, ali kao umjetnik stvarate vlastitu priču i živite u prividu da je ta priča stvarna. Živite svoj život opravdavajući tu priču. Opravdavajući priču tratite život.
Kao što sam već rekao, život je jako kratak. Ne možete znati hoće li vaša djeca, vaši prijatelji ili voljena osoba i sutra biti ovdje. Samo zamislite da je neko vaše mišljenje tako važno da se zbog njega jako posvađate s partnerom ili djetetom. Izgubite kontrolu zbog svih onih laži u koje vjerujete i uistinu jako povrijedite voljenu osobu. Sljedećega dana saznate da je ta osoba mrtva. Kako ćete se osjećati zbog svega onoga što ste rekli toj osobi, iako to stvarno niste mislili?
Život nam je tako kratak da svaki put kad vidim svoju djecu, uživam u njima što više mogu. Kad god mogu uživam u osobi koju volim, u svojoj obitelji, prijateljima i učenicima. No, uglavnom uživam u sebi, jer sam najčešće u vlastitu društvu. Zašto bih svoje dragocjeno vrijeme trebao tratiti prosuđujući se i odbacujući, stvarajući krivnju i stid? Zašto bih u sebi trebao izazivati bijes ili ljubomoru? Ako se emocionalno ne osjećam dobro, otkrijem što je izazvalo takav osjećaj i nešto promijenim. Tada sam ponovno sretan i radim na svojoj priči.
Kada svoju priču pišete s ljubavlju, prema glavnom liku priče osjećate bezuvjetnu ljubav. To je najveća razlika između stare priče koja se temelji na lažima i nove, koja se temelji na ljubavi. Kada bezuvjetno volite sebe, sve što opažate opravdat ćete i objasniti očima ljubavi. Kad takav novi glavni lik privuče vašu pozornost, tada vam je pozornost usmjerena na ljubav. Sada je lako bezuvjetno voljeti sve sekundarne likove priče, jer to je u prirodi novog glavnog lika. To je mudrost.
Ljubav je jako jednostavna, lagana i prekrasna, ali ljubav počinje od vas. Svaki se odnos poboljšava kad vi volite sebe i kad živite u svijesti o svojoj ljubavi. Malo je ljudi koji znaju voljeti svjesno, ali svi znaju kako izgleda voljeti nesvjesno. Kad volite nesvjesno, ne primjećujete čak ni da osjećate ljubav. Vidite malo dijete kako vam se osmjehuje i osjećate nešto za njega. To je ljubav, ali vam glas znanja, dakako, govori: »To nije ljubav.« Često vam se dogodi da nekoga volite, a i ne zamijetite da je riječ o ljubavi.
Ljubav i poštovanje ono su čemu bismo trebali učiti i svoju djecu, ali jedini način na koji ih tome možemo podučiti jest da volimo i poštujemo sebe. Nema drugoga načina. Ponavljam, možemo dati samo ono što imamo, a ne ono što nemamo. S vama mogu podijeliti samo ono što znam. Ne mogu vam reći nešto što ne znam.
Roditelji su me naučili onome što su naučili od svojih roditelja. Kako bi me i mogli naučiti nečemu drukčijem? Nisu mogli napraviti ništa drugo. Ne mogu ih okrivljavati zbog programa kojeg su mi dali. Davali su sve od sebe, jer su jedino to znali pa su to i prenijeli sljedećem naraštaju.

Jedina mogućnost za prekidanje lanca laži jest mijenjanje odraslih ljudi, mijenjanje sebe. Djeca su jako svjesna. Uče iz onoga što mi činimo, uče iz onoga što vide, a ne samo iz onoga što im govorimo. Kažemo im: »Nikada nemoj lagati.« Kasnije, kad netko pokuca na vrata, kažemo: »Reci da nisam kod kuće.« Što god radili kod kuće, kako god se ponašali, kako god se odnosili jedno prema drugome, naša će djeca to usvojiti.Ako nikada nismo kod kuće, tada za njih to postaje prirodno ponašanje. Kad odrastu, ni oni nikada neće biti kod kuće pa će i njihova djeca biti osamljena. Djeca govore onako kako i mi govorimo. Ako kod kuće psujemo i oni
će psovati. Ako se susreću s nasiljem i sami će biti nasilni. Ako se svađamo, ako izražavamo bijes i otrov, naša će djeca naučiti da je to normalan način života pa će i sami naučiti tako pisati vlastitu priču. No, ako u domu postoji poštovanje, ako postoji ljubav, tada će se tome i naučiti.
Ako mijenjamo i volimo sebe, poruka koju prenosimo djeci sadrži sjeme ljubavi i istine. To će se sjeme usaditi u našu djecu i promijeniti im život. Zamislite kako naša djeca odrastaju kad s njima dijelimo sjeme ljubavi umjesto sjemena straha, prosuđivanja, stida ili krivnje. Zamislite kako odrastaju kad i prema njima pokažemo poštovanje kao prema ljudima, kad ne pokušavamo uništiti njihovu osobnost zato što smo veći i snažniji. Zamislite da djecu učimo da u sebi mogu pronaći sigurnost i da imaju vlastiti glas. Zamislite kako će se sve promijeniti kad u svaki svoj odnos unesemo poštovanje.
Ljudi me pitaju zašto ne radim s djecom, a ne radim s djecom zato što djeca imaju roditelje. Nije važno što ja kažem djeci: postupci njihovih roditelja mogu to poništiti. Radije podučavam roditelje i učitelje, jer naša djeca uče od njih. Naša budućnost, budućnost ljudske rase ovisi o djeci. Djeca će jednoga dana zauzeti naše mjesto, a mi ih uvježbavamo da budu upravo poput nas. Zamislite samo kako bi bilo da su vam roditelji u djetinjstvu ispričali drugačiju priču. Vaša bi životna priča bila potpuno različita. No, vi još uvijek stignete promijeniti
svoju priču, a ako imate djecu, jedino kako možete promijeniti njihovu priču jest da promijenite svoju.
Lako je voljeti. To uopće nije naporan posao. No, ipak imamo mnogo posla, odnosno moramo se odučiti od svih onih laži u koje vjerujemo. Odučiti se od laži nije lako jer se uz njih osjećamo sigurnima i uz njih smo jako vezani. No, što više vježbamo uočavanje istine, to nam je lakše odvajati se od laži. Preobražavanje života vježbom postaje sve lakše, a život nam postaje sve bolji i bolji.
Što više ljubavi imamo, to više ljubavi možemo dati i primiti. Svrha odnosa jest davati drugima i primati od njih. Nije nam potrebno mnogo riječi. Kad smo u društvu s nekom osobom, važno je komunicirati osjećajima, a ne riječima. No, želimo li govoriti riječima, nisu nam potrebne komplicirane riječi. Dovoljne su samo dvije:
»Volim te.« To je sve. Ono zbog čega ste sretni nije ljubav koju drugi osjećaju prema vama, nego ljubav koju vi osjećate prema drugima.
Kada jednom iskusimo ljubav, ne možemo pronaći riječi kojima bismo objasnili ono što uistinu osjećamo, jer ljubav je najuzvišenije iskustvo koje možemo doživjeti. Iskusiti ljubav znači iskusiti Boga, ovdje i sada iskusiti raj. Kad glas znanja više ne uspijeva privući našu pozornost, mnogo više toga možemo zamjećivati oko sebe.
Počinjemo opažati vlastite emocionalne reakcije i počinjemo zamjećivati emocionalne reakcije drugih ljudi. Tada počinjemo zamjećivati emocije koje izviru iz stabala, iz cvijeća, oblaka, iz svega oko nas. Vidimo kako iz svega, čak i iz drugih ljudi, izvire ljubav. U određenom trenutku počinjemo jednostavno živjeti u zanosu i tada više nema riječi kojima bismo to objasnili, jer više nema sporazuma o tome kako bismo takve osjećaje mogli objasniti.
Ono što nazivamo ljubavlju nešto je toliko općenito, da to čak i nije ono što ljubav uistinu jest. Ljubav je nešto
mnogo više od onoga što možemo opisati riječima. Kao što sam već rekao, o istini zapravo ne možemo razgovarati: trebamo je iskusiti. Isto vrijedi i za ljubav. Jedini način da uistinu spoznamo ljubav jest iskustvo ljubavi: trebamo imati hrabrosti i skočiti u ocean ljubavi, kako bismo je spoznali u njezinoj sveobuhvatnosti. To je jedini način, ali programirani smo velikim strahom, tako da ne uviđamo kako ljubav izvire iz svega oko nas.
Tragamo za ljubavlju u drugim ljudima, a ni oni sami ne vole sebe. Dakako, ondje nećemo pronaći ljubav: naći ćemo samo sebičnost i rat za prevlast.
Za ljubavlju ne morate tragati. Ljubav je ovdje zato što je i Bog ovdje; životna je sila posvuda. Mi, ljudska bića, stvaramo priču o razdvojenosti i tragamo za onim čega, prema svojem uvjerenju, nemamo. Tragamo za savršenstvom, ljubavlju, istinom, pravednošću; tragamo i tragamo, a sve je to u nama samima. Sve je ovdje.
Samo trebamo otvoriti duhovne oči i uvidjeti.
Nema ničega što biste trebali učiniti kako biste poboljšali ono što uistinu jeste. Jedino što svi mi moramo učiniti jest stvarati prekrasnu priču i uživati u boljem životu. Kako stvarate prekrasnu priču? Tako što ste izvorni. Kad je glavni lik izvoran, lako je pisati priču s integritetom, zdravim razumom i ljubavlju.
Život je najuzvišeniji dar kojega dobivamo, a umijeće življenja je najuzvišenija umjetnost. Kako ovladati umijećem življenja? Iskustvo čini majstora. Nije riječ o učenju, nego o djelovanju i vježbanju vlastite umjetnosti.
Ako kao umjetnik vježbate ljubav, ako neprestano vježbate, dolazi trenutak kad sve postaje izrazom vaše ljubavi. Kako možete znati da ste ovladali ljubavlju? Kad je priča koju sebi pripovijedate trajna ljubavna priča.
Don Miguel Ruiz

Kako do anđela?

Život kompliciramo dovoljno sebi na tisuću načina, svakodnevno. Navikli smo da dobijemo uputstvo za sve, da nam se govori kako da mislimo, što da jedemo, kome da vjerujemo ( i, naravno – u što ili koga), čega da se bojimo i čega da se sramimo, kao i to koliko trebamo spavati, pa čak i to kako da naručimo snove u kojima će nam se razjasniti sve što nas muči – ili pak – da to damo nekome drugome na tumačenje. Poruka koja se šalje svim ovim gore napisanim jest – NE VERUJ SEBI.

Zašto sam napravila ovaj i ovoliki uvod za tekst koji počinje pitanjem “Kako do anđela?” Baš zato. Želim vam reći da se ne opterećujete. Anđeli vas čuju. Uvijek. Ne morate znati posebne molitve, riječi, ne morate imati specijalne rituale; možete, ako vam gode – ali ne morate. VJERUJTE SEBI. Svom osjećaju. Ponovo i ponovo sam pisala o tome; ako vam nešto stvara muziku u duši dok slušate, gledate, razmišljate – to je to! Ako vam, pak, stvara buku u glavi – maknite se. To nije vaše. Moje “moje” ne mora biti i vaše. I to je u redu. Nitko vas neće izbaciti sa sata zbog toga. Jer nema sata. Niti vas tko procjenjuje osim vas samih.

Do anđela se stiže u jednom otkucaju srca. Vašeg. Istinito. Snažno. Iskreno. Tražite, pitajte, očekujte. Otvorite srce i um. Dobit ćete odgovor. Možda ne kako ste očekivali, ali odgovor stiže. Kroz ljude, pesme, knjige, snove… Da, snove. VAŠE snove. I ti snovi znače ono što VI mislite da znače. Ako su proročki snovi – i to ćete znati. Bit će vam kristalno jasno. Ako su obični, rasterećujući snovi, ili pak noćne more – i to ćete znati. Razmislite, “provucite kroz srce”, i shvatit ćete istinu.

A anđeli? Oni su tu da vam daju podršku, da pomognu, da razjasne. Oni su VAŠI. I Vi ih najbolje razumijete. Nema uputstva. Nema tumačenja. Naučite sada ono najbitnije – vjerujte svom osjećaju. Otpuhnite prašinu sa svoje intuicije. SADA je pravi trenutak da se krene ispočetka.

Volim vas puno i vjerujem u vas!!!

- Maja Ikica Milosavljević

Izvor: http://thesmilingsoul2.blogspot.com

Prijateljstvo

 Prijateljstvo i postoji i nepostoji. Kako vam se dopada ova izjava? Obično nas iritiraju paradoksalne pojave i protivrečne izjave. Od njih nam se nekako zavrti u umu i gubimo osećaj izvesnosti. Mi samo  poštujemo  radoznalost  kao potencijalnu   vrlinu,  a ustvari  obožavamo i  opsednuti smo  da uvek budemo bezbedni. Zato ne volimo ni da razmišljamo o paradoksima, jer nas podsećaju da je sve neizvesno. Provociraju naš osećaj da nema opasnosti koja nas može ugroziti. Zato unapred odbacujemo  tvrdnju  da  prijateljstvo i postoji i ne postoji. Prijateljstvo je jedan od najviše obožavanih totema. Ostvariti  prijateljstvo  je spoljašnji  izraz naše  potrebe  da ostvarimo  unutrašnji mir. Zbog toga svi  jure u prijateljske odnose. Život u svakom trenutku postavlja pred  nas izazove i iznenađenja  što zahteva  stalnu budnost i opreznost. Život je stalno nastojanje da se nešto postigne ili ostvari, a to nas iscrpljuje i umara. Po prirodi stvari težimo stanju  odmora. Prijateljski odnosi su najčešći način da čovek malo odmori od obaveza i zadataka. Zato ne volimo da nam neko dovodi u pitanje  naš stav prema prijateljstvu kao dragocenoj  vrednosti  života. Ne volimo da sumnjamo u smisao prijateljevanja  jer  takva sumnja izmiče podlogu sigurnosti  ispod  nas. Ako još ostanemo bez prijatelja, malo toga dobrog nam preostaje u svakodnevici. Zbog svega prethodno rečenog možemo potvrditi da prijateljstvo postoji. Ljudi svakodnevno grozničavo sklapaju ugovore i dogovore na koji način će uspostavljati i održavati prijateljske odnose.

                                Deluje nam apsurda ona izreka: Sačuvaj me Bože od prijatelja, a od neprijatelja ću se i sam sačuvati.To je zbog čvrstog ubeđenja da je prijateljstvo neprolazna vrednost koju ništa  ne može poništiti. Na žalost u Univerzumu sve je relativno pa  se to odnosi i na prijateljske odnose. Retki su ljudi koji nisu doživeli razočarenje u neku od  svojih prijateljskih veza. Kada se desi to izaziva velike potrese  u međusobnim odnosima, ličnu krizu i sumnju da li čovek ima ispravno podešen odnos prema životu. Na žalost, prijateljstva su podložna eroziji. Kao što reče pesnik, ako smo pali, bili smo padu skloni. Razočarenja  u  prijateljski odnos  rečito govore  da su razlozi za to bili na samom početku izgradnje veze. Mi ih nismo videli, jer smo u vezu investirali svoja očekivanja i predubeđenja koja ne odgovaraju realnom stanju stvari. Unapred verujemo kako  je naš drug  spreman da srce izvadi iz  grudi  da bi nas spasio iz nevolja. Čini nam se sasvim opravdano da naš prijatelj žrtvuje svoj interes za neku  našu potrebu ili investiciju. Kada nas stvarnost demantuje i naša ubeđenja dožive oseku budemo zbunjeni ili ogorčeni. Zar  je to prijateljstvo? Sama  ta reč govori šta se očekuje od prijateljskih veza. Očekuje  se  stvaranje  prijatnosti. Ali kako možemo očekivati od drugih da nam uvek priređuju ugodnosti i zadovoljenje naših potreba  kada  nismo u stanju da to sami  sebi u svakom trenutku i situaciji priredimo. Može li čovek imati prijatelja, ako sam sebi nije u stanju biti prijatelj?

Nije sve prijateljstvo

                                Upadanje u prijateljske odnose koji obavezuju i u kojim postoji stalna zabrinutost kako ih sačuvati je mučenje, a ne stvaranje prijatnosti. Zašto ići u takve odnose po svaku cenu? Glorifikovanje prijateljskih odnosa je pouzdan znak vaše karakterne zavisnosti. Plašite se samoće, pa neko treba da vam svakodnevno  leči  samoću. Muči vas osećaj lične bezvrednosti od  koga  bežite u  nazovi prijateljske odnose sa ljudima koji su inferiorniji od vas, pa se u odnosu na njih osećate bolje. Nemate dovoljno para  pa se družite sa onima koji imaju više u nadi da će nešto od toga obilja preći i na vas. Nerviraju vas razni nabeđeni filosofi koji potkopavaju vašu veru u život, pa bežite u okrilje ljudi koji misle isto kao vi. Sve su to prijateljski odnosi koji kriju u sebi neke druge motive za  druženje . To nisu  zdravi razlozi negovanja  prijateljskih  odnosa. Iskreno i jedino pravo prijateljstvo je bazirano na bezuslovnoj ljubavi. Činiš drugima bez kalkulacije da će ti se vratiti istom merom. Ako odeš na pijacu  i za izvesnu količinu povrća prodavcu daš određenu sumu novca to je poštena razmena, ali nije razmena prijateljstva.To je  uslovno prijateljstvo,  jer zainteresovanost jednog za drugog dopire do tačke dok se razmena ne okonča. Uslovno prijateljstvo nije prijateljski odnos bez obzira kako suptilne  forme  zaodevao. Osnovna odlika uslovnog prijateljstva je ucena. Ako se vaš prijatelj naljuti na vas što ne dolazite  svakodnevno  na  posela   to je pouzdan  znak  da  ljutnju koristi kao ucenu. Ljutnja kao ucena u vama stvara osećaj krivice da nešto niste uradili kako treba. Ona rađa strah od ostavljanja, a biti sam – pa to je strašno! Svaki lovac na prijateljstvo to zna dok vreba svoju žrtvu.

                                Prijateljstvo je vrlo često polje manje ili više prikrivene eksploatacije. U njemu šminka prijateljskog odnosa služi kao mamac da se žrtva upeca, kao u paukovu mrežu iz koje više nema bežanja.  Ali tapšanje po ramenu ili svakodnevno povlađivanje vašoj sujeti kako ste lepi ili pametni, što su neke od formi lažnog prijateljstva mogu da vam nanesu nepovratnu štetu. Tako se dešava da vam svakodnevno takozvano prijateljstvo bude prepreka u izgrađivanju zdravog smisla za realnost i sazrevanje. Tuđe reči, postupci i gestovi mogu da vas uspavaju, učine neopreznim i  odlože priliku za suočavanje sa stvarnošću. Što se više odlaže momenat suočavanja  sa  realnošću i ličnom odgovornošću  to je kasniji  trenutak buđenja bolniji. Možete li zamisliti čoveka koji voli svoga  neprijatelja, ne u smislu da mu oduzima život, već u smislu neprijatelja  koji  kritikuje  vaše slabosti i ne povlađuje vašim zabludama? Zamislite taj paradoks-voleti  svog oponenta! Trebate poštovati one koji vam oponiraju, jer su oni vaši istinski učitelji.Oni  ne  dozvoljavaju  da zatvorite oči u prostoru  uobrazilje vašeg uma već da otvorenog uma, što znači bez predubeđenja, primate  činjenice  života. A mi obično baš suprotno postupamo prema neistomišljenicima. I ako im ništa ne govorimo i ne činimo u mislima sebi ponavljamo: daleko im lepa kuća. Ne mora vaš oponent  uvek biti u pravu.Može on biti u nekoj zabludi kao i vi. Ali, činjenica da vas pogađaju njegove reči govori  da se intimno slažete sa njimi. Da ste potpuno sigurni u vaš doživljaj i objektivnu percepciju  nekog događaja, samo bi ste se nadmoćno i tolerantno nasmešili svome kritičaru i prezreli njegovu plitku motivaciju.

Prijateljstvo među polovima

                                Šta tek reći za prijateljstvo muškarca i žene? Ako je istinsko prijateljstvo odnos bez  eksploatacije onda  je to pravo prijateljstvo. Međutim, u muško-ženskim   odnosima najčešći kvalitet je eksploatacija. Najpre,seksualna eksploatacija. Zahvaljujući prirodnim predispozicijama, muškarci su u boljoj poziciji od žena da seksualno iskorišćavaju svog partnera. To je toliko uobičajena pojava da se smatra normalnim i prirodnim. Tako pod firmom prijateljskog odnosa između muškarca i žene vekovima , još od matrijarhata teče odnos iskorištavanja. Tamo gde ne postoji seksualna povezanost, a  i dalje postoji neprofesionalna povezanost između muškarca i žene,  ipak postoji  neki vid suptilne eksploatacije. Mnogi se pitaju može li postojati prijateljstvo između muškarca i žene koje nije seksualno motivisano. Definitivno, ne  može. U takvom, seksualno  nedorečenom  odnosu,  jedan  od partnera je sigurno seksualno zainteresovan, dok je druga strana zainteresovana za neku drugu vrstu eksploatacije. Odnos u kome ne postoji bezuslovna ljubav nije zdrav odnos i osuđen je pre ili kasnije na propast. Vrhunac prijateljstva između muškarca i žene je ljubavni i seksualni odnos u kome ne postoji eksploatacija. Ako ste iskusili takav odnos vi ste neprocenjivo bogati ljudi.
                                Ne treba da vas zabrine ako niste dostigli najveće vrednosti humanih odnosa, niti treba da se osetite bezvrednim. Iznad svih vrednosti  je svest o svim  vrednostima. Kada znate gde se nalazite i kakve odnose negujete sa ljudima, više ne grešite ni u jednom pravcu. Niti eksploatišete, niti dozvoljavate da budete eksploatisani. U Budinom sistemu  konačnog prevazilaženja  patnje  ispravno  shvatanje  svog  odnosa prema sebi i drugima je aksiom, polazni stav bez koga se ne može. Kada uvidite svoj odnos prema sebi, kao odnos samopoštovanja ili obezvređivanja i svoj odnos prema drugima kao odnos pomaganja ili eksploatacije  tada  ste  na ispravnom  putu otrežnjenja. Nakon  takvog uvida više ništa ne može biti kao pre. Onda ste svesni da zajedno sa nekim doživljavate nezgode ili zgode i delite probleme ili projekte. Kada su obe strane svesne šta je to što kvari odnos dolazi do novog kvaliteta  i  u  jednom i drugom partneru.  Ivo Andrić  negde reče: zajedničko proživljavanje sreće i nesreće, upravo to čini pravo prijateljstvo. Takvo prijateljstvo je bazirano na svesti, da je onaj drugi jednako vredno biće kao  što sam i ja. Kroz sreću i nesreću mi očiglenije postanemo svesni da je osećaj Ja samo polovina osećaja Mi.

“Prijatelj je onaj koji u svom srcu nosi tvoju pesmu i peva je tebi kada ti sam zaboraviš njenu melodiju.”

Psiholog Srecko Lazic