Da li zaista postoji naša druga polovina

„U ljubavi ne postoje pravila, možemo da pokušamo da sledimo neka uputstva, da kontrolišemo srce, da usvojimo određenu strategiju ponašanja. Ali sve su to nevažne stvari: odlučuje srce. I samo ono što srce odluči ima značenje." (Paulo Coelho)

Kada su se 1929. godine sreli, Simone de Beauvoir i Jean Paul Sartre znali su da je to ljubav za sva vremena. I mada nikada nije živeo zajedno, taj antikonformistički par, još tada otvoren za svaku vrstu iskustva „slobodne ljubavi“, ostao je zajedno do kraja života. Poput Kleopatre i Marka Antonija, čija je strast bila toliko moćna da im je omogućila da savladaju sve prepreke i zajedno ostvare sve što požele: ljubav, strast i mit o srodnoj duši o kojoj smo maštali gledajući njihovu životnu priču u filmovima sa Richardom Burtonom i Elizabeth Taylor. Srodnu dušu svi mi zamišljamo kao nekoga ko nas upotpunjuje, ko nas prihvata onakvima kakvi smo bez obzira na sve naše mane, ko nas voli intenzitetom kojim nas niko drugi na svetu ne voli, ko nam je najbolji prijatelj, zbog koga ne moramo da pravimo mnogo kompromisa, s kim smo duboko povezani, te za tren zna šta mislimo i šta ćemo da izgovorimo, kao nekoga za koga momentalno znamo da je onaj pravi, bez sumnji, bez preispitivanja, bez nedoumica. I iznad svega, kao nekoga ko nas nikada neće napustiti.

Srodna duša znači sresti se i prepoznati se, a ne upoznati se. To je toplina, prepoznavanje, neverovatna intimnost još od prvog momenta, situacija u kojoj sve nekako teče svojim tokom. Jer ako, kada upoznate nekoga, poželite da budete bolji nego što jeste i pokušate da zamaskirate svoje negativne osobine, to znači da ta osoba nije vaša druga polovina. Da li zaista postoji takva osoba? Ili postoji nekoliko takvih osoba koje možemo sresti u životu? Može li nam se pak desiti da nikada ne sretnemo srodnu dušu? Ili da je propustimo iako je jednom ušla u naš život?

Mitovi o srodnoj duši

Aristotel je verovao da zaljubljeni dele istu dušu smeštenu u dva tela i da su se zahvaljujući tome sreli i prepoznali. Neki veruju da je to neko s kim smo delili živote tokom reinkarnacija, bilo da je reč o partneru, prijatelju, detetu, supružniku. Svi rečnici sveta, bilo da upotrebljavaju reč soulmates (na engleskom) bilo anima gemella (na italijanskom), srodnu dušu definišu kao osobu koja nam je po svemu kompatibilna, po pogledu na život, po senzibilitetu. Budizam i hinduizam smatraju da se srodne duše vole i čuvaju van ovog vremena, tražeći se iz jednog života u drugi. U tu kategoriju spada i Jung, koji je takođe smatrao da se ljubavna sreća i emocije prenose iz sadašnjeg u buduće živote i da ćemo svakako opet sresti svoju srodnu dušu u obliku prijatelja, roditelja, deteta ili ljubavnika.

Nostalgija ka potpunosti

Potraga za srodnom dušom jedna je od onih tema koje oduvek zaokupljaju čovečanstvo. Svako od nas mašta o tome da se negde na ovom svetu nalazi neko ko nam u potpunosti odgovara, ko se prepoznaje, ko se uklapa kao savršeni pazl, ko iako misli drugačije, zna kako da nađe put do našeg srca. Nije reč samo o romantičnom snu koji je osnažen medijskom kampanjom i iskorišćen u komercijalne svrhe (poput miliona sajtova koji nude upoznavanje srodne duše preko interneta) već je to često i naš osećaj da nismo kompletni, da nam, iako naizgled imamo sve, nešto nedostaje, pa čak i ako u tom momentu imamo partnera koji nas više-manje usrećuje. To je ideja da ćemo u drugoj osobi i u ljubavi prema njoj imati priliku da se potpuno otvorimo, da se transformišemo, da prevaziđemo vlastite limite, da napokon prepoznamo aspekte koji su nam dostupni samo kada je reč o pravoj ljubavi koja zbog svog intenziteta može biti definisana kao božanska.

Dotičemo tako mit o androginu (od grčke reči andròs – muškarac i gynè – žena = onaj koji se nalazi u prirodi oba pola), koji je, za Platona, bio perfektno biće, kako pripoveda u Simpozijumu: „Aristofan nije bio dete Sunca kao muškarci, ni dete Zemlje kao žene, već dete Meseca, koji učestvuje u prirodi oba pola. Kako su androgini, kompletni i perfektni, postali arogantni misleći da mogu da prevaziđu Zevsa, on ih je kazne radi podelio na dva dela, stvarajući od njih dva odvojena bića, muškarca i ženu.“ Za Platona, ta snaga koja navodi odvojene polovine da se traže kroz vekove, odvajkada, jeste Eros, koji nastoji da stabiliše to antičko jedinstvo. Svako posvećuje svoj život traženju te jedne jedine osobe koja će s njim stvoriti perfektan sklad i učiniti ga srećnim. Nostalgija ka toj potpunosti predstavlja osnovu koja nas vodi ljubavi.

S druge strane, psiholozi imaju podeljena mišljenja o postojanju srodne duše. Mnogi smatraju da postoje fizionomije, karakteri i boje glasa koji nam oživljavaju sećanja iz detinjstva i aktiviraju neurobiološke mehanizme koji nas vode ka posebnim osećanjima prema određenoj osobi, vrlo često ka ljubavi na prvi pogled.

Šta kažu psiholozi

Upravo ta privlačnost posle prvog susreta zasniva se na određenom prepoznavanju, kao da su se srele dve zvezde koje pripadaju istoj konstelaciji. Najprirodnije i najspontanije upotpunjavanje jeste ono sa suprotnim polom ili istim polom ukoliko postoji seksualna atrakcija, što je prvi korak ka tome da se između nas i druge osobe razvije priča koja kasnije može prerasti u duboku i pravu intimnost.

Mnogi od nas sreli su u životu nekoliko partnera koji su se kasnije ispostavili kao pogrešni i ta iskustva pomažu nam da shvatimo koji delovi naše ličnosti zahtevaju najviše pažnje, pa zato, ako nas konstantno privlače isti tipovi osoba zbog kojih smo kasnije nesrećni, moramo prvobitno da se pozabavimo sobom i blokovima koji nas sputavaju u uživanju u ljubavi i njenoj pozitivnoj dimenziji. Ovako posmatrana, srodna duša predstavljena je u svojoj pravoj konotaciji, tj. kao jedan lični put odrastanja, upoznavanja sebe i otvaranja ka novim dimenzijama ljubavi.

S druge strane, mnogi psiholozi smatraju da je srodna duša samo mit. Današnje statistike pokazuju da se 50 odsto bračnih veza završava razvodom, što znači da na svaki par koji se venčava dolazi jedan koji se razvodi. I mada smo se oslobodili stroge društvene kontrole koja nas je decenijama navodila da se upuštamo u bračne veze radi socijalnog statusa, ekonomskih razloga ili praktične strane, danas većina ljudi želi vezu koja podrazumeva ujedinjenje sa srodnom dušom.

To je odgovornost koja nas opterećuje i zatrpava pitanjima i nedoumicama: da li smo našli srodnu dušu, da li smo srećni onoliko koliko zaista zaslužujemo? Postajemo žrtve velikih očekivanja. Tražimo osobe koje su u stanju da kompenzuju naše slabosti, da ojačaju našu snagu i da nam daju podršku i bezuslovno poštovanje.

Tajna je u duši

Frank Pittman, psihijatar iz Atlante, tvrdi da ništa nije donelo toliko nesreće i nezadovoljstva koliko ta potraga za srodnom dušom koja, po njegovom mišljenju, zapravo ne postoji: „Potrebno je da prestanemo da verujemo u mit o srodnoj duši. Sve osobe koje čine bračnu ili bilo koju drugu ljubavnu vezu dolaze iz različitog društvenog miljea, potiču iz različitih familija i imaju drugačiju viziju sveta. Magija se nalazi upravo u tome što smo u mogućnosti da razvijemo takav pogled na svet koji nam omogućava da posmatramo život očima partnera, ali i vlastitim.“ Njegov kolega Joshua Coleman iz San Franciska smatra da je taj konstantni društveni pritisak ono što nas nagoni da želimo sve od života, uključujući i savršen ljubavni odnos.

Američki psiholozi smatraju da ne postoji srodna duša, da svako od nas želi da živi u ubeđenju da postoji tako nešto čemu se možemo nadati, partner kao naše ogledalo sa kojim smo toliko slični, čak i onda kada su sličnosti nepostojeće ili vrlo zanemarljive, ali da upravo ta vrsta autoreferencijalnosti dovodi do toga da imamo stabilne i lepe veze.

Karakteristike srodnih duša

Da bismo zaista uspeli da prepoznamo svoju srodnu dušu, moramo prvo upoznati sebe, pa ćemo tek onda biti u stanju da obratimo pažnju na bitne i opšte usvojene pretpostavke o srodnoj duši. Veza s nekim ko nam je zaista srodna duša jeste izbalansirana, jaka i pozitivna. Ne postoji manipulacija ni iskorišćavanje, prava osoba čini nas sigurnima. Jednostavno, sve se uklapa i imamo osećaj da je sve baš onako kako treba da bude. Naša veza je strastvena i harmonična i sve što radimo zajedno ima uspeha, a svaki naš pojedinačni uspeh partner slavi. Naša srodna duša, neće od nas tražiti da se promenimo, prihvatiće nas onakvima kakvi jesmo i trudiće se da iz nas izvuče ono najbolje. Ta osoba nas upotpunjuje, to je ljubav koja raste iz dana u dan, daje nam ravnotežu, snagu i hrabrost. Ponekad se za partnere koji su se zaista pronašli u životu kaže da liče jedni na druge, da imaju nešto isto u pogledu, da su im crte lica slične, da imaju neke zajedničke detalje.

Srodna duša mogla bi se definisati i kao osoba koja nas uvek opravdava pred drugima, koja je naš saučesnik koji u nama vidi ono što drugima promiče. Srodna duša poziva nas telefonom baš onda kada smo mi želeli da pozovemo nju/njega. Zna kako se osećamo a da ništa ne kažemo, prepoznaje i obraća pažnju na te mini-signale koje šalje naše telo, a koje je samo ona u stanju da vidi. U nju imamo potpuno poverenje, znamo da nam govori istinu i da ne postoje skrivena značenja. Čita nam misli, ume da oseti unapred naše potrebe.

To nije idealizovan odnos, ali nije ni odnos u kome vlada opsesivna ljubomora, što znači i nedostatak poverenja, to nije odnos u kome postoje svakodnevne dramatične svađe, niti odnos koji nas čini nesrećnima i nesigurnima i u kome imamo potrebu da kontrolišemo partnera, koji, kada nam je potreban, uvek ima nešto preče da uradi. Srodna duša neće nas konstantno kritikovati zbog vlastitog kompleksa inferiornosti i mi nećemo živeti u konstantnom strahu da će nas ostaviti.

Mnogi misle da su već jednom u životu sreli srodnu dušu i da su je izgubili, ali psiholozi tvrde da se prave srodne duše nikada ne mogu izgubiti jer je reč o konačnim sjedinjavanjima. Postoje i verovanja da srodne duše, baš poput blizanaca, imaju moć da komuniciraju mislima. Vrlo su česti slučajevi telepatije, prenosa misli, vršenja radnji istovremeno čak i kada su kilometrima razdvojeni. To je upravo koncept jedne duše u dva tela, kada je razdvajanje samo prividno; druga osoba je deo nas i u stanju smo da je osetimo i na daljinu i da se sintonizujemo u svakom momentu. Srodne duše anuliraju koncept vremena i prostora jer žive u totalnoj simbiozi koja prevazilazi zemaljske limite. Prema rečima psihologa, razlika u godinama nema nikakvog uticaja na srodne duše (Ashton Kutcher i Demi Moore). Nema nikakve veze ni to kako osobe izgledaju i odakle dolaze. Tajna je u duši, u onome što leži skriveno duboko u nama.

Kada budete u vezi koja vam donosi unutrašnji mir, znaćete da ste našli srodnu dušu. Ali ono što je najbitnije, što je osnova i početak svega, jeste biti u miru sa samom sobom, sa partnerom ili bez njega. Psiholozi tvrde da svako od nas poznaje samo jednu desetinu vlastitih potreba i osećanja. Sve ostalo su aspekti naše ličnosti koji su zakopani, često negirani i zatrpani u dubini naše duše, pa zato, da bismo shvatili ko je i šta je ono za čim imamo potrebu, moramo da istražimo prvenstveno te svoje delove. Iznad svega, potrebno je da se oslobodimo preteranih zahteva od jedne ljubavne veze jer je to osnov za krah. Ipak, ne postoji recept za srodnu dušu, niti validni kriterijumi po kojima ćemo prepoznati da li je osoba pored nas ona prava.
Srodna duša i danas ostaje enigma. I najverovatnije baš zato ima toliku moć već vekovima. John Lennon, koji je smatrao da je njegova simbiotička i nekonvencionalna veza i ljubav sa Yoko Ono zapravo reinkarnacija snažne ljubavi Napoleona prema Josephini, tu emociju opisao je rečima: „Pre nego što smo se Yoko i ja sreli, bili smo samo polovina osobe. Postoji mit o tome da je svako od nas jedna polovina, dok druga polovina luta ko zna gde, a predstavlja naše ogledalo. Mi smo bili dve polovine, a sada smo napokon jedna celina.“ Možda je zaista u tome tajna.

Sanja Lučić

ŽIVOT JE GOZBA

Anthony De Mello rođen je 1931. godine u Bombayu u Indiji. Kao mladić stupio je u Družbu Isusovu. Studirao je filozofiju u Barceloni (Španjolska), psihologiju u Chicagu (SAD) i duhovnost na Sveučilištu Gregoriana u Rimu (Italija).

Tijekom svoga života vodio je mnoge terapijske tečajeve u kojima je sjedinjavao iskustva iz psihologije i duhovnosti. Umro je 1987. godine u New Yorku. Njegove knjige prevedene su na sve vodeće svjetske jezike. I na hrvatskom je jeziku objavljeno desetak njegovih knjiga.

De Mello piše: Shvatio sam da smo ludi do te mjere da, slože li se svi oko nečega, možete biti sigurni da je to pogrešno! Svaka nova ideja, svaka velika ideja, potekla je od manjine koju čini jedan čovjek. Čovjek zvan Isus Krist bio je manjina. Svi su govorili upravo suprotno od onoga što je on naučavao. I Buddha je bio manjina od jednoga čovjeka. Svi su govorili suprotno od onoga što je on propovijedao.

Mislim da je upravo Bertrand Russell rekao: “Svaka velika ideja počela je kao svetogrđe.” To je prilično lijepo i točno rečeno. Od Anthony De Mella možemo čuti dosta svetogrđa.

Uspavani ljudi teško prihvaćaju novost. Ne želimo nove stvari, posebno kada nas uznemiravaju. Mi ne želimo spoznati, jer u trenutku spoznaje gubimo kontrolu nad svojim životom, koji ionako jedva držimo pod kontrolom.

“Život je gozba”

Život je gozba. Tragedija je u tome što većina ljudi umire od gladi. Ima jedna istinita priča o nekolicini ljudi koji su danima plutali na splavi nedaleko brazilske obale, umirući od žeđi. Nisu imali pojma da je voda na kojoj su plutali bila – pitka voda. Upravo na tome mjestu rijeka se ulijevala u more takvom silinom da je slatka voda dopirala kilometrima na pučinu. To je dakle to o čemu De Mello govori: ploviti po pitkoj vodi i umirati o žeđi.

Na isti smo način i mi okruženi radošću, srećom, ljubavi. Većina ljudi kao da o tome pojma nema. Oni će vam ponosno pokazati fotografije sa svojih putovanja, slike mjesta koja nikada nisu vidjeli, samo su ih slikali. Zato usporite malo, okusite, čujte, pomirišite i dopustite svim osjetilima da ožive.

Željeli bismo nešto bolje od onoga što imamo sada. A zaboravljamo da to bolje imamo već sada, a da to ne znamo. Zašto se ne usredotočiti na ovo sada, umjesto da se stalno nadamo nečemu boljemu što treba doći? Zašto ne probuditi se i spoznati sadašnjost, umjesto tratiti je nadajući se “boljoj” budućnosti? Kada biste doista znali uživati u malim životnim stvarima, bili biste zaprepašteni njihovom ljepotom.

Netko je rekao: “Život je nešto što nam se događa dok smo zauzeti drugim stvarima.” Nije li to jadno? Život se odvija sada. Život će se početi događati onoga trenutka kada se probudimo. Koliko je samo ljudi koji ne jedu pravu hranu, nego se cijeli život hrane jelovnikom? A jelovnik je samo naznaka onoga što stoji na raspolaganju. Život je gozba. Također, život je samo bljesak. Tratimo život svojim strahovima, svojim brigama, svojim teretima. De Mello kaže da prvo moramo umrijeti kako bismo mogli stvarno živjeti. Putovnica za život je – zamisliti sebe u grobu. Zamislite kako ležite u lijesu. Zamislite grobnicu u kojoj ležite i da ste mrtvi. Sagledajte svoje probleme iz tog položaja. Sve se mijenja, zar ne? To je vrlo lijepa meditacija. Imate li vremena, možete je svakodnevno prakticirati i vidjet ćete da je vaš današnji problem neznatan i to će vas učiniti živim.

Svjesnost

Kada ste svjesni, imate više energije. Osviješten čovjek oslobodio se straha od gubitka. Oslobođen je nepotrebnih kočnica. Možete to nazvati svjesnost, ljubav, duhovnost, sloboda, buđenje, stvarno je svejedno. Sve je, u biti, isto. Nesvjesni život je poput mehaničkog života. Nije ljudski, programiran je i uvjetovan. Uvijek ste rob stvari kojih niste svjesni, jer kad ih postanete svjesni, oslobađate se od stege ovisnosti. Niste više kontrolirani, niste porobljeni.

Živjeti ne znači imati neki odgovoran posao u vladi ili biti uspješan poslovni čovjek. Živjeti znači odbaciti sve okove i živjeti u svakom trenutku.

Ovisnost o riječima… Mark Twain je vrlo lijepo rekao: “Bilo je toliko hladno da bismo se vjerojatno smrznuli da je termometar bio samo dva centimetra duži.” Nije bitna vanjska temperatura, nego termometar; nije u pitanju stvarnost, nego način na koji sebi objašnjavamo stvarnost.

Hinduistima bi zasigurno bilo loše kada bi znali kako im je upravo poslužena govedina, dok Amerikanci uživaju u njoj. Pitat ćete: “Zašto ne žele jesti govedinu?” Iz istog razloga iz kojeg vi ne želite pojesti svog kućnog psa. Krava je indijskom seljaku isto što i vama vaš pas. Prema tome, jasno je zašto seljak ne može pojesti svoju kravu. Postoji naraštajima usađena kulturna predrasuda koja pomaže sačuvati životinju potrebnu za obradu zemlje.

Nesvjestan život nije vrijedan življenja. Zato ostavite svu tu bol, neka se brine sama za sebe.

Kako okolina reagira na “probuđene ljude”?

Što reći o zahtjevima prema našoj djeci? De Mello kaže: “Ne bismo imali pravo drugom čovjeku postavljati bilo kakve zahtjeve. Prije ili kasnije dijete će se osloboditi vašeg utjecaja i zadržati svoju božansku bit. I vi nećete imati nikakva prava na njega.

U stvari, ono uopće nije vaše dijete, nikada nije ni bilo. Ono pripada životu, ne vama. Nitko ne pripada vama. Ono o čemu vi govorite jest odgoj djeteta. Ako želiš ručati, dođi kući u vrijeme ručka ili ostaješ bez ručka. Gotovo. Ti si slobodan, i zato moraš snositi posljedice svojih odluka.”

Ljudima smijete reći: “Ne.” To je sastavni dio buđenja. Sastavni je dio buđenja shvatiti da trebate živjeti svoj život onako kako vam odgovara. I shvatite da to nije sebično. Sebično je zahtijevati da netko drugi živi svoj život onako kako vama odgovara.

Ljudi koji nas okružuju neće biti sretni kada budemo probuđeni, jer u trenutku kada otvorimo oči i progledamo, postajemo opasni. Kako kontrolirati nekoga tko je slobodan, nekoga tko nije podložan društvenim kritikama, nekoga tko ne mari što će ljudi reći ili misliti o njemu? Takav čovjek presijeca sve te konce, prestaje biti nečija lutka. Za društvo je to uistinu zastrašujuće: “Takvih se treba osloboditi. On govori istinu, postaje neustrašiv, nije više čovjek.” A on konačno postaje čovjek. Prekinuo je lance ropstva i izišao iz njihova zatvora.

“Mango”

Na Istoku kruži izreka: Oni koji znaju, ne govore; oni koji o tome govore, ne znaju.

De Mello piše: To vam je kao da niste kušali zeleni mango pa me pitate: “Kakvog je okusa?” Rekao bih vam: “Kiseo”, ali time bih vas samo odvratio od pravoga okusa. Ljudi posežu za riječima, za riječima svetih spisa, primjerice.

Vi ne odustajete pa pitate: “Kiseo kao ocat ili kao limun?” “Ne, nije kiseo kao limun, kiseo je kao mango.” “Ali ja nisam kušao mango i kako onda mogu znati?” – vi ne odustajete i pišete doktorat o toj temi. Da ste kušali zeleni mango, nikada ne biste pisali doktorat. Možda o drugoj temi, ali nikako o mangu.

Sva otkrivenja, kako god božanska bila, samo su prst koji pokazuje. Ali na Istoku postoji uzrečica: Kada mudrac pokaže na Mjesec, sve što budala vidi jest prst.

Deprogramiranje

Kaže De Mello: Ja vam neću govoriti o istini, nego o zaprekama istini. Njih vam mogu opisati. Istinu vam ne mogu opisati. To nitko ne može. Mogu vam samo dati opis zabluda, tako da biste ih mogli ispustiti.

Ljudi su zauzeti raznim borbama. Kada vam prosječni Amerikanac kaže da se bori za bolji život, to za što se on bori nije život. Jer svi imaju znatno više nego što im uopće treba da bi živjeli.

Jedan od mogućih izlaza iz tog programiranja je – postati svjesni da ste programirani. To znači putovati s jako malo prtljage, s tako malo tereta da ćete moći proći i kroz iglene uši.

Mijenjati sebe

Ljudi su previše zaokupljeni popravljanjem onoga što ne razumiju. Nikada nam pritom nije palo na pamet da neke stvari možda ne treba popraviti. Treba ih samo razumjeti. Budemo li razumjeli, stvari će se promijeniti. Mi smo ti koji se moramo mijenjati. Možda mislimo: “Dobro mi je jer je u svijetu sve dobro.” Krivo! U svijetu je sve dobro jer se ja osjećam dobro. To je ono o čemu govore mudraci.

Zamislite da se ne osjećate dobro, prilično ste neraspoloženi, a vozite se kroz prekrasan krajolik. Priroda je krasna, ali vama nije ni do čega i ništa od te ljepote ne primjećujete. Nakon nekoliko dana prolazite istim predjelom i kažete sami sebi: “Bože, kako nisam vidio svu tu ljepotu!” Sve postaje prelijepo kada se vi promijenite. Ili, to vam je kao da promatrate drveće i planine kroz zamagljeno i mutno staklo, pa vam se sve čini prljavo.

Imate potrebu promijeniti to što je vani. A trebalo je porediti staklo. Tada ćete pogledati kroz čist prozor, gotovo u čudu: “Kako je sve predivno!” Isto tako vidimo i ljude oko sebe, ne onakve kakvi stvarno jesu, nego onakve kakvi smo mi.

Ne tražimo da se promijeni svijet oko nas – promijenimo se prvo mi. Onda ćemo moći sagledati svijet u pravom svjetlu i moći ćemo jasno vidjeti što treba mijenjati. Izvadimo prvo brvno iz svoga oka. U protivnome gubimo pravo mijenjati bilo što ili bilo koga.

Zato svakodnevno trebamo primjenjivati ova četiri koraka:

1. prepoznati svoje negativne osjećaje
2. shvatiti da su oni u nama i da nisu stvarni
3. ne poistovjećivati te osjećaje sa svojim bićem
4. shvatiti kako se, kada se mi mijenjamo, mijenja i sve ostalo.

Mr. sc. Dario Miletić, psiholog

PAGANINIJEVA JEDNA ŽICA

U nekim intenzivnijih trenucima života, kad stvari baš i ne idu onako kako zamišljamo, planiramo i priželjkujemo, ili ne idu željenom brzinom, treba se sjetiti priče o Niccolu Paganiniju. Taj je violinski virtuoz oduševljavao publiku svojim maestralnim umijećem, ali i fantastičnim duhom te sjajnim improvizacijama.

Na jednom koncertu, kaže priča, pred punom dvoranom, izvodio je jedno prilično teško djelo. Okružen cijelim orkestrom, uživao je u vlastitoj izvedbi kad mu je u predposljednjoj skladbi koncerta pukla struna na violini. Na licu mu se pojavilo iznenađenje i iako vidno ljut, nastavio je izvedbu bez prestanka, sjajno improvizirajući. Za nekoliko trenutaka pukla je i druga struna. Nedugo nakon nje i treća. Sada su tri strune visjele s majstorove violine dok je on i dalje nezaustavljivo privodio izvedbu kraju, svirajući samo na jednoj, jedinoj žici.

Po završetku je publika skočila na noge, dajući ovacije sjajnom umjetniku, još žešće plješćući njegovoj hladnokrvnosti, snalažljivosti i improvizaciji te dovršenoj izvedbi u uvjetima kada to gotovo nije bilo moguće. Nakon što su se ovacije stišale, Paganini je zamolio publiku da sjedne i iako su svi znali da ne mogu očekivati bis, poslušno su se vratiti u svoja sjedala. Paganini je podigao violinu tako da ju cijela publika može vidjeti, klimnuo glavom dirigentu i uz mig publici započeo svirku uz povik ‘Paganini i jedna žica!’.

Na svom je jednožičnom Stradivariju odsvirao završnu skladbu koncerta dok je publika u čudu promatrala kako se pred njihovim očima nemoguće u zanosu duha pretvara u moguće.

Prisjećajući se ove priče, shvatimo da naši životi, ma koliko ispunjeni problemima, brigama, razočaranjima i svim ostalim ‘ugodnim’ popratnim pojavama ne moraju to biti.

Provodimo većinu vremena koncentrirajući se i brinući za žice koje su popucale. Žice koje ne možemo istog trenutka popraviti i promijeniti. A zaboravljamo da uvijek postoji barem jedna žica koja je još ispravna. Uvijek postoji bar jedna ispravna žica koje se vrijedi prihvatiti, s kojom vrijedi improvizirati.

Jer i jedna žica je dovoljna za stvaranje predivne glazbe života. Stoga, mislite li da vam je teško, uhvatite se za onu jednu čitavu žicu u sebi i skladajte svoju melodiju koja će vas uzdići do neslućenih visina i izazvati ovacije.

Vaše vlastite ovacije uputite samima sebi, znajući da ste nemoguće u zanosu duha i srca pretvorili u moguće…

ČETIRI ŽENE

Bio jednom jedan bogati trgovac koji je imao četiri žene.

Najviše je volio svoju četvrtu ženu. Poklanjao joj je bogate poklone, brinuo se o njoj dajući joj svo materijalno bogatstvo.

Također je volio i svoju treću ženu. Bio je ponosan na nju i uvijek je pokazivao svojim prijateljima. Ali uvijek je postojao strah kod njega da će ga ona napustiti i otići sa nekim drugim daleko od njega.

Volio je i svoju drugu ženu ona je pažljiva i brižna prema njemu. U stvarnosti, njoj se najviše ispovijedao. Kad kod bi trgovac imao problem prilazio bih svojoj drugoj ženi koja bi mu uvijek pomogla i vodila bi ga kroz teška vremena.

Ali trgovac je imao i svoju prvu ženu, koja mu je bila vjerna i pomagala mu godinama da stekne svo to bogatstvo. Brinula se o domaćinstvu i obitelji. Međutim, trgovac je nije volio i jedva da ju je primjećivao.

Jednoga dana trgovac se razboli. Znao je da će umrijeti uskoro. Razmišljao je o svom bogatstvu i životu punom blaga, pa reče sebi: „Imam četiri žene. Ali kada umrem, ostati ću sam.“

Odluči on razgovarati sa njima, pa upita prvo svoju četvrtu ženu: „Volim te najviše od svih. Davao sam ti sve najbolje stvari i brinuo se o tebi. Sada umirem i htio bih da me slijediš kroz moju smrt.“ Ona se iznenadi: „Ne dolazi u obzir“ odgovori mu ona i napusti ga ne rekavši ni riječi više.

Njen odgovor mu probi grudi poput oštra noža. Tada trgovac, sav utuče, upita svoju treću ženu: „Volio sam te i uvijek bio u tvom društvu. Sada kada umirem, želiš li me pratiti kroz smrt?“ „Ne,“ odgovori ona, „život je tako dobar ovdje i čim ti umreš ponovno ću se udati za drugoga.“ Te riječi slomiše trgovčevo srce.

Upita potom svoju drugu ženu: „Uvijek sam te pitao za savjet i ti si mi pomagala. Sada ponovo trebam tvoju pomoć. Kada umrem hoćeš li biti uz mene?“ „Na žalost, ne mogu ti više pomoći,“ odgovori mu druga žena. „U najbolje slučaju otpratiti ću te do groba.“ Njen odgovor ga pogodi poput munje i on se sruši bez riječi duboko razočaran.

Tada začuje glas: „Ja ću ići sa tobom. Slijediti ću te bez obzira gdje ćeš ići.“ Trgovac podigne pogled prema svojoj prvoj ženi. Bila je tako jadna, neuhranjena. Sa tugom u grlu trgovac reče: „Trebao sam se bolje brinuti o tebi. Ti me jedina nisi napustila.“

U stvarnosti, svi mi imamo četiri žene…

Četvrta žena je naše tijelo. Bez obzira koliko se brinuli o njemu, napusti će nas kada umremo.

Naša treća žena je naše bogatstvo i ono što imamo u materijalnom svijetu. Kada umremo sve odlazi drugima.

Druga žena je naša obitelj i prijatelji. Bez obzira koliko bili bliski sa njima, u najboljem slučaju će nas ispratiti do samoga groba.

Prva žena je naša duša. Često zanemarena u traganju za materijalnim bogatstvom i privremenim užicima. Ona nas jedina prati iz života u život. Možda bi bilo dobro da razmislimo tko nam je najbliži, a ne da u trenutku smrti jadikujemo što nas svi napuštaju. Svi osim duše…

PISMO SEBI

U trenucima,kada ostanes sam sa sobom,kada se zagledas u vlastitog sebe,obicno se zagledas u ono,sta zelis,kroz to,sta nikako ne zelis..gde si....koja je tvoja ostvarenost.....
Okosnicu tog razmisljanja cini dosadasnje zivotno iskustvo kroz spoznaje,koje su kroz iskustva i nastajale...
Da bi se neka vrata otvorila,potrebno je,pre svega,na njih i zakucati,jer zaista,NIKO NECE IMATI PRAVA DA KAZE-NISAM ZNAO....NISI ZNAO,JER NISI NI KUCAO....
Neku ljudsku dobrotu oduvek sam nosio u sebi,zanimajuci se za to nesto "duhovno",jer ipak,jedno bez drugog ne ide....Medjutim,dugo sam se bavio iskljucivo teorijom,citajuci knjige s meni zanimljivom tematikom,zaboravljajuci pri tom,da vera trazi dela,da je duhovnost bez prakse mrtvo slovo na papiru,da je Bog ipak pre svakog uspeha izmislio ..znoj 
Da bi uopste krenuo od nekog temelja "promena",potrebno je ipak i razmisliti sta je ono,sto vise ne zelim pa ni u najcrnjem snu....
Svakako vise ne zelim piti svoju prvu jutarnju kafu s mislima kako je bilo pa i kako jos uvek jeste,SADA,preformulisao sam to u nacin....pijuckam i smesim se u sebi,jer mislim o onome,kako zelim da mi JESTE.....
Sledeci korak je da iz sebe cistim-brisem sav talog proslosti,sve negativne misli i osecanja,olicene u boli,patnji,neshvatanju "bliznjih" itd....kako? vrlo jednostavno i lako....najlepsa i najsnaznija metoda je OPRASTANJE...neke stvari mozda i n emozemo zaboraviti,ali mozemo oprostiti...nije tesko,kada shvatis,da se ljudi samo ponasaju u granicama svoje svesti,a ti,srecan si,bas zato,jer nisi kao oni....Hvala im,naucise me kakav u zivotu ne treba biti....jer tako,sigurno necu stici tamo,gde dusom zelim,gde me srce upucuje,ako bi im uzvracao,jer onda,isti sam kao i oni.....logicno....lepo je osvestiti u sebi,da zaista talogom proslosti ne mozemo napred..previse je to tereta,koje treba "vuci" za sobom....kako leteti,a krilima i ne dajemo sansu da izrastu???
Sve u zivotu prodje..sve....samo JEDNO ostaje......ono,cime smo svoju dusu ispisali,kamo puste srece da to svi ljudi shvate.....
Moje vreme SADA..vreme je sece korova iz baste svog uma....."resetovao" sam sebe,vracajuci se ponovo na..pocetak....I tu se zaista svojski trudim....da shvatam i primenjujem shvaceno.....Delujem iz osecanja smirenosti,radosti,neznosti,ljubavi pre svega,prema sebi samom i svemu sto me okruzuje.....jednostavnost je moja lepa osobina,koja me cini posebnim...prirodnim 
Iz tih osecanja radja se jedan novi spoznajni svet,inspirisu me neke nove ideje....pojavljuju se neki novi ljudi..a ja....ja gorucom zeljom isijavam da iskusim,da prozivim sve novo sto mi se osmehuje.......

Tragač Smisla